To nije moguće, bilo je prvo što sam pomislila dok sam s dvadesetak roditelja raširenih zjenica gledala sredovječnog muškarca kako elegantnim koracima, uz kratak pozdrav i smiješak, ulazi u učionicu i odlazi za katedru. I dok su svi ostali i dalje promatrali profesora, razrednika svoje djece, ja sam oborila glavu, a misli i sjećanja su se uskovitlala.
“Ovo je naš prvi roditeljski sastanak, na početku ove školske godine, i želim upoznati roditelje svojih učenika…”, čula sam poznati glas, a moje je srce podrhtavalo, ruke su mi se tresle i u grudima me nešto stezalo. Nisam znala što bih sa sobom. Nakon toliko godina ponovno sam srela Bojana, čovjeka kojega nikada nisam zaboravila, kojega je bilo nemoguće zaboraviti. Upoznala sam ga sasvim slučajno, na maturalnom putovanju. Mi, gimnazijalke iz provincijskog mjesta, mnoge prvi put bez nadzora roditelja, na povratku iz Italije, gdje smo proveli veći dio ekskurzije, svratile smo i u Zagreb. A to sam priželjkivala i o Zagrebu razmišljala cijelo vrijeme. U tom gradu od prije godinu dana studirao je Perica, moja prva i do tada jedina ljubav. Dvije godine zabavljali smo se u gimnaziji. Naša je ljubav izazivala zavist naših prijatelja, no to ju je samo učvršćivalo. Bili smo i susjedi, pa naši roditelji nisu imali ništa protiv da se viđamo. Naravno, uvijek su govorili da prvo moram završiti školu.
Perica je bio godinu stariji. Dok sam ja završavala gimnaziju, on je već bio student. Izmjenjivali smo duga i topla pisma, a Perica je često vikendom dolazio kući. Bili su to samo naši dani. Dugo bismo šetali uz rijeku, maštali o budućnosti, zajedničkom studiranju, o mogućnostima koje mladim ljudima pruža veliki grad. Nikada nismo sumnjali jedno u drugo. Bili smo mladi i jako zaljubljeni, pa ljubomori u našim srcima nije bilo mjesta, a crv sumnje bio je daleko od naše jabuke sreće.
Znao je Perica da sam na ekskurziji i da ću svratiti k njemu, ali nije znao, jer nisam ni ja bila sigurna, koji će to dan biti. On će me čekati svih deset dana, tako je pisalo. Koliko sam samo puta u mislima razradila vrijeme koje ću provesti s Pericom u studentskom domu. Koliko sam samo očekivala od toga. Znala sam da i Perica živi za tu noć, koju smo planirali provesti zajedno. No slučaj, a neki to zovu i sudbinom, često naše planove usmjeri u nepredviđenom smjeru.
“Djeco, prespavat ćemo ovdje, u ferijalnom domu, a ako tko želi otići rodbini i tamo prespavati, neka se javi. Moram znati adrese. Ujutro u devet sati morate biti ovdje, razgledat ćemo Zagreb, na navečer putujemo kući. Nemoj te napraviti kakvu glupost. Zagreb je veliki grad i morate paziti s kim razgovarate”, govorio je naš razrednik, a ja sam već smislila svoju laž. Prespavat ću kod tete u Dubravi, znam gdje stanuje i nitko me ne treba pratiti. Razrednik je, naravno, povjerovao, jer sam doista imala tetku u Zagrebu, no da je malo pozornije gledao moje kolegice, shvatio bi da lažem. Smijuljile su se, gledale me ispod oka, kao da su profesoru željele dati do znanja da nešto nije u redu.
Kada sam se, uzdrhtala od uzbuđenja, našla pred paviljonom studentskog doma “Cvjetno naselje”, topla proljetna večer spuštala se na Zagreb. Nekoliko se studenata ponudilo da me otprate do sobe, no rekla sam da ću se sama snaći. Srce mi je snažno udaralo kada sam pokucala na vrata studentske sobe. Tišina. Nitko se ne javlja. Pokucala sam jače. Čulo se neko mrmljanje, a potom okretanje ključa u bravi. Preda mnom se ukazao sanjiv lik muškarca, golog do pasa. Na njemu su bile samo crne sportske gaćice kakve su se u to vrijeme nosile.
“Tražite nekoga?” pitao me poluotvorenih očiju.
“Stanuje li tu Perica Matić?” promucala sam zbunjeno.
“Na pravom ste mjestu. Vi ste sigurno Ružica? Uđite, raskomotite se. Kakva ljepotica! Čime vas je moj cimer opčinio. A gdje je on? Sigurno se želi našaliti sa mnom. Sjednite, to je Peričin krevet. Nemamo stolica, ispričavam se”, već opušten i potpuno budan pričao je taj zgodni mladić. Činilo mi se da me gleda ispitivački i zavodnički, ili sam to umišljala. Nestao je na trenutak iza ormara, pojavio se u trapericama, ali opet gol do pojasa. Prsa su mu bila prekrivena crnim maljama, na kojima se svjetlucao lančić s privjeskom neodređena oblika. I dalje mi je srce snažno kucalo, a od uzbuđenja jedva sam progovorila:
“Znate li gdje je Perica?”
“Zbijate sa mnom šale. Sigurno vas je poslao samu da vidi kako ću ja reagirati. No ja nisam kao on. On se mojoj djevojci odmah udvarao. Neće me uhvatiti na tu foru, iako dolazim u iskušenje”, rekao je, a zatim krenuo niz hodnik dozivajući Pericu.
Vratio se u sobu, otvorio prozor i pogledao ispred paviljona.
“Gdje li se samo skriva?” govorio je više za sebe.
“Ja Pericu nisam vidjela. Mislila sam da je u domu”, već sam bila nestrpljiva. Možda se šale sa mnom, pomislila sam.
“Draga Ružice, Perica vas je cijeli dan čekao i izišao je prije sat vremena. Pročitajte poruku ako mi ne vjerujete”, govorio je mladić kojemu još ni ime nisam znala. Pružio mi je papir, odmah sam prepoznala rukopis: “Cimeru, čim se probudiš, napuštaj sobu i ne dolazi do sutra!” Ruke su mi drhtale dok sam držala papir s porukom, a draga, poznata slova titrala su mi pred očima.
“Što ću sad?”, rekla sam bespomoćno.
“Nismo se ni upoznali, no ja o vama sve znam. Ime mi je Bojan i stojim vam na raspolaganju”.
“Zovem se Bojan Velić i na raspolaganju sam vašoj djeci i vama”, čula sam isti glas i isto predstavljanje, ali petnaest godina poslije. Pognute glave, sjedeći na roditeljskom sastanku svoje kćeri, jer nisam imala hrabrosti sresti se s pogledom toga dragoga čovjeka, prebirala sam po sjećanju.
“Moram ga pronaći, nemam previše vremena”, rekla sam.
“Pa dobro, Ako ga ne želiš čekati ovdje sa mnom, hoćeš li da ga idem s tobom potražiti. On te sigurno traži u ferijalcu. Oprosti, nisam te ni pitao, a prešao sam na ti. Ne zamjeraš?”
“Ne zamjeram i molim te da ideš sa mnom, već je mrak, a Zagreb baš ne poznajem.”
Bojan je navukao na sebe neku majicu i krenuli smo. Ispred doma, umorni od puta, bezvoljno sjedilo je više mojih kolega maturanata. Ugledavši me s Bojanom, začuđeno su pitali:
“Tko je sad to? Maloprije je Perica bio tu pitao je razrednika za tebe.”
Rekla sam Bojanu da me pričeka , a sama sam otišla do razrednikove sobe. Bilo me sram i strah, no morala sam.
“Zar ti nisi kod tete u Dubravi?”, dočekao me s pitanjem razrednik, te objasnio kako me je mladić dolazio tražiti, a on ga je uputio u Dubravu.
Bože, kakva zabuna, hoćemo li se uopće sresti, razmišljala sam ne znajući ni sama što da kažem ili učinim. “Razredniče, idem tek sada u Dubravu” – promucala sam i nestala iz profesorove sobe, a za mnom su odjekivale njegove riječi:
“Ružice, ne idi nikamo. Već je noć izgubit ćeš se…”.
Ljuta i na sebe i na Pericu, i na nesporazum, i na cijeli svijet, stigla sam do Bojana i rekla da se vraćamo u dom i da ćemo tamo pričekati Pericu, jer se u ovo doba ne smijem pojaviti teti pred očima. Možda je Perica već stigao do nje i sada me traže. Na kraju će se morati vratiti u dom prespavati, razmišljala sam.
“Prošetajmo do Cvjetnog. Noć je topla i šteta bi bilo gužvati se u tramvaju”, predložio je Bojan, a ja sam krenula za njim, tužna, umorna, razočarana. Koračajući uz Bojana, dvoumila sam se: ići dalje ili se vratiti među svoje kolege.
“Ne budi tužna, ljepotice, naći ćemo ga do jutra. Digni glavu, i pogledaj ovo zvjezdano nebo iznad nas, prirodu koja se probudila. Budi malo romantična, probudi maštu”, počeo je šaptati Bojan uzevši me nježno ispod ruke i primičući usne mome uhu. Dodir njegova tijela bio je kao udar groma. Probudila se u meni želja, tek rascvjetala mladost. Bila sam slobodna, daleko od roditelja i susjeda, a Bojan me i stasom i glasom podsjećao na Pericu kojeg sam očekivala, tražila, voljela, kojemu sam obećala pripasti s dolaskom u Zagreb. A njega nema…
“Nemoj njega tražiti, budi noćas moja”, zavodnički je pjevušio Bojan neku poznatu ili izmišljenu pjesmu. Osjećala sam da sva drhtim, gorim, a želja za zagrljajem, za poljupcem, bila je silna i ostvariva. Osjetila sam Bojanove usne na svojima, branila se, ali strast je nadvladala. Popustila sam. Ne znam kamo smo išli ljubeći se bez prestanka. Osluškivala sam naša tijela, uzburkanu krv. Našli smo se na obali Save, sami na nekoj travi i pod zvjezdanim nebom. Razum je ostao negdje na ulici, među ljudima, a u ovoj polutami govorilo je samo tijelo. I puno toga reklo. Prvi put vodila sam ljubav, i to s muškarcem kojega sam jedva poznavala, no bio je lijep, nježan, drag. Izgubila sam osjećaj za mjesto i vrijeme, sve dok nam, znojnima od ljubavi nije počelo bivati hladno.
“Zaboravi Pericu ili ovu noć…”, šaputao je kroz poljupce Bojan.
“Ova se ljepota ne zaboravlja, ne želim zaboraviti ove trenutke, želim zaboraviti Pericu”, rekla sam. Krenuli smo u dom. Ako Perica bude tamo, sve ću mu priznati. Zebnja mi se uvlačila u srce i kosti na pomisao kako se moram suočiti s Pericom, jedinim muškarcem kojega sam voljela. Je li ta ljubav umrla na obali Save, morala sam provjeriti. Nisam osjećala grižnju savjesti. Samo prkos, kao da sam dobila neku veliku bitku u životu, bitku protiv sebe, sa srcem punim ljubavi. Prema komu?
Pred muškim paviljonom, sasvim neočekivano Bojan je zastao, pogledao prema prozorima i rekao glasom koji nije dopuštao raspravu:
“U sobi 207 gori svjetlo. Perica je u unutra i čeka te. Ja idem u učionicu, a ti odluči. Ne želim utjecati na tvoju odluku. Što god mislila o meni, iako sam se zaljubio u tebe, Perica mi je prijatelj. Uvijek ćeš mi bit draga i uvijek dio moga života. Ako me budeš trebala, znaš gdje ćeš me naći.”
Polako sam se penjala stubištem. Noge su mi bile kao od olova. Ne znam što sam tada osjećala, nastao je kaos u mojim osjećajima. Jesam li se plašila susreta s Pericom? Jesam li bila spremna reći mu istinu? Je li ta sreća, koja je na neobjašnjiv način ispunjala moje biće, bila vezana za Pericu, za sjećanje na našu ljubav, ili za Bojana, koji me tako podsjećao na Pericu, a on me, još pijanu od svojih poljubaca, prepustio na milost i nemilost odlukama za koje još nisam bila spremna. Bila sam kao riba na suhom koja je trebala uskočiti u more, a kopno sam morala prijeći sama. To kopno bilo je samo još nekoliko koraka do sobe 207.
“Tražila sam te…”, uspjela sam izgovoriti prije nego me na širom otvorenim vratima privinuo na grudi moj Perica. Plakala sam, jecala, a on me položio na krevet, obasuo poljupcima, brisao mi suze i izgovarao nježne riječi.
“Tražio sam i ja tebe, no najvažnije je da smo se našli, da smo tu. Umoran sam od traženja, znam da si se i ti nahodala tražeći mene. Oprosti, nismo se razumjeli, nismo se dogovorili. Sada te ne puštam i nikome te ne dam. Večeras sam shvatio što mi značiš. Ne bih mogao bez tebe živjeti i odlučio sam: želim te samo za sebe, za ženu, jer ti si dio mene. Shvatio sam to tražeći te. Želim se što prije oženiti tobom, da uvijek budemo zajedno, jer ne želim riskirati. Reci da! Reci da i ti ne možeš bez mene, reci da me voliš. Želim čuti tvoj glas”, između poljubaca govorio je Perica, dok sam se ja gušila u suzama.
Nisam se kajala ni za što. Tek, bila sam umorna i plakalo mi se, ali sam uzvraćala poljupce Perici, uzvraćala sam mu ljubav. Znam, teško je vjerovati da sam iste noći, istim žarom ljubila dva muškarca, no istina je. Bila sam kao riba koja je, tražeći svoje more, zalutala u slatku rijeku. Nije to bilo njezino more, ali su je riječni brzaci izazivali, oduševili, poigrali se njome, a onda je izbacili na kopno, u blizini njezinog mora i njezine mirne poznate luke. Ta luka bile su Peričine grudi, a moje more njegova bezgranična i neupitna ljubav, kojoj sam se prepustila do svanuća. Nismo smjeli zaspati, jer tko zna kad bismo se probudili nakon takve noći, a ja sam morala kući.
“Ne mogu te pustiti tako iscrpljenu, ne mogu te pustiti da sada odeš od mene. Idem s tobom kući, a ti obećaj da ćemo reći roditeljima za vjenčanje. Mladi jesmo, ta zato se i volimo i želimo biti zajedno dok smo mladi”, govorio je Perica i spremao torbu.
“Odakle ti Perica? Nisi valjda i ti prenoćio kod tetke u Dubravi. Ružice, Ružice…”, vrtio je razrednik glavom, sumnjičavo me gledajući. A da sam noć probdjela bilo je jasno i svim mojim kolegama. Zbog Perice, kojega su svi otprije poznavali, nisu me zezali, pustili su me na miru.
“Spavaj u autobusu, da ti se do kuće smanje podočnjaci. Inače, što će o našem maturalnim putovanju misliti tvoji roditelji”, govorili su mi kada smo sjeli u autobus. Poslušala sam ih i zaspala na Peričinu krilu.
“Želim upoznati roditelje svojih učenika. Četiri godine bit ću im razrednik. Meni se mogu i trebaju obratiti za sve probleme koji ih muče, a očekujem suradnju i s vama”, opet me iz sjećanja trgnuo Bojanov glas.
No još nisam imala snage suočiti se s njegovim pogledom, a osjećala sam ga na svakom dijelu svoga tijela.
Sanjive i tek probuđene dočekao nas je naš grad. Šetači su pozdravljali maturante, a mi smo, promuklom glasovima pjevajući, skretali pozornost na sebe. A ja, da sam mogla, najradije ne bih prošla kroz grad. Tek pri susretu s poznatim osobama i pri pomisli na roditelje, počelo se u meni buditi grizodušje. Znali su ili će saznati da sam bila s Pericom, da je došao sa mnom. No nije to bilo sve od čega sam strahovala. Bila sam uvjerena da će vidjeti kako sam se promijenila, da se nešto novo, a meni tako lijepo, dogodilo. Hoću li im reći da se namjeravam udati za Pericu. Što mi drugo nakon prošle noći preostaje? Sreća je da Perica ništa nije primijetio, da ništa ne zna, i da me uopće hoće oženiti. Moram požuriti dok se ne predomisli. Uostalom, nisam zaljubljena u njega od jučer i ne na brzinu kao u Bojana. To su te nepromišljene avanture o kojima sam čitala u ljubavnim romanima. Kada se udam, to se ne smije ponoviti. Bojim se budem li slobodna, da bih ponovno mogla nabasati na Bojana ili na nekog njemu sličnog.
“Ljubavi, vrijedi li naš dogovor o vjenčanju? Hoćeš li da odmah razgovaramo s roditeljima, pa da se ujutro vidimo?”, nježno me upitao Perica.
“Naš dogovor vrijedi, ali molim te nemoj odmah govoriti roditeljima. Znali bi razlog naše žurbe i tvog dolaska. Predlažem da to javno obznanimo nakon mature, a to je za dvadesetak dana. Tad neće ništa biti sumnjivo. Reći ću im da ne žalim na studij, već da se želim udati. Radit ću s ocem u trgovini, a ti ćeš i dalje studirati. Ne želim da prekidaš studij. Što misliš o tome?”
“Mi smo jedno tijelo i jedna duša, jednako razmišljamo. I mene je uhvatila panika kako najednom reći roditeljima. Mislim da je tvoj plan odličan, a ni dvadeset dana nije vječnost. No ova dva dana i noći želim biti s tobom, zato sam i došao. Kad ljubav jednom osjetiš, sve je više trebaš, a ja trebam tebe”, govorio je Perica. Dopratio me do kuće i uputio mi pogled koji je govorio sve. Sve sam razumjela. Ono što nisam razumjela dogodilo se desetak dana nakon Peričina odlaska u Zagreb. Bezvoljnost, jutarnje mučnine, povraćanje… Nije moguće, pa nismo to željeli. Zar se moglo tako brzo dogoditi? Ne, nisam… uvjeravala sam samu sebe ne žaleći razmišljati o takvoj mogućnosti. No, nije se moglo izmijeniti već učinjeno.
Smogla sam snage i jednoga jutra samoj sebi priznala: “Sigurno sam trudna: Ne trebam plakati niti očajavati. Imam čovjeka koji me voli i kojega volim. Ima li što normalnije od toga da očekujem njegovo dijete, a skoro će i vjenčanje…”.
Nisam više ništa govorila, strpljivo sam čekala Pericu krijući od svih u kakvom sam stanju. Satima sam ležala u svojoj sobi, govoreći da učim, da se pripreman za maturu. No u mome životu ništa nije moglo bez onoga “ali”. Palo mi je na pamet da sam možda zatrudnjela s Bojanom. Čitala sam da se može dogoditi i prvi put. Ali kako znati? Hoću li čitav život sumnjati u to? Što ako posumnja i Bojan? Valjda neće, a pitanje je hoću li ga ikada više vidjeti.
Da vidjeti – bio mi je vjenčani kum! Bože, kako sam se pred vjenčanje i Peričinu vijest da će nam Bojan biti jedan od kumova plašila susreta s njim. Hoće li me izdati? A možda je Perici već nešto i rekao. Iz Perice ništa nisam mogla izvući, a raspitivala sam se tobože tko je Bojan i zašto baš on.
“Cimeri smo i dobri prijatelji. Nikada nije bio u našem kraju pa se sam ponudio za kuma. Dobar je čovjek i lijep. Obećao sam mu naći djevojku tu kod nas”, govorio je Perica o Bojanu, a ja ni iz jedne njegove riječi ili pogleda nisam mogla otkriti da išta zna o meni i Bojanu. Zato sam glumila da Bojana ne poznajem. No progonio me u mislima. Zašto se ponudio, hoće li napraviti skandal? Nakon svađa i prepirki s roditeljima, predbacivanja zbog tog što se “moram udati”, samo bi mi još njegov ispad trebao. Slično je bilo i s Peričinim roditeljima, no oni su, poslije razgovora sa svojim sinom promijenili mišljenje i bili divni prema meni.
Sve je bilo spremno za sutrašnje vjenčanje, a večer uoči toga stigao je on, prekrasan mladić, kulturan, uglađen, pravi gospodin. Perica nas je upoznao ponosno me predstavljajući svom cimeru. Bili smo odlični glumci. Izgleda da je i Bojan dobro pripremio svoju ulogu. Ipak sam cijelo vrijeme izbjegavala ostati s njim nasamo, za što me Perica nekoliko puta ukorio želeći da stalno budem blizu Bojana, koji se, kako je rekao Perica, ne snalazi najbolje među nepoznatima.
Vjenčanje je prošlo kako se samo poželjeti moglo. Nitko nije primijetio moje bježanje od kuma i moj nemir, koji sam stalnim stiskanjem uz Pericu uspjela obuzdati. Pokušala sam usporediti Pericu i Bojana. Bili su slični. Čak su imali iste manire i rječnik. Bila sam sigurna u svoje osjećaje prema Perici, pa ipak srce bi mi snažnije zakucalo u Bojanovoj blizini.
Nisam željela na bračno putovanje, pa smo odmah ujutro ispratili Bojana na autobus. I dok je Perica otišao po kartu, ostala sam sama s Bojanom. Nisam to mogla izbjeći.
“Ružice, zavidim cimeru na sreći, na najljepšoj ženi koju sam ikad upoznao. Nisam te zaboravio. Uvijek ćeš biti u mom srcu, a drago mi je da si usrećila čovjeka koji mi je prijatelj i koji je uistinu dobar. Ako ti ikada zatreba odan prijatelj, bez obzira na okolnosti, možeš računati na mene… I još nešto, vrlo važno što me progoni otkad mi je Perica rekao da si trudna. Želim znati kada će se dijete roditi, jer možda sam ja otac!?”, slušala sam Bojanov glas i pogledavala prema vratima očekujući Pericu.
Nije bilo vremena, a niti sam znala što bih rekla Bojanu. Da me nije vječno progonila dilema koju je i Bojan glasno izrekao, moj život i brak s Pericom doista bih mogla nazvati idealnim.
Počela sam raditi s ocem u trgovini, tek toliko da mi ide radni staž i da nisam u kući. Svekar i svekrva bili su prema meni pažljivi, a Perica je često dolazio kući, gotovo svakog vikenda. On je nastavio studirati i nagovarao me da i ja dođem u Zagreb, no meni je ljepše bilo u našem gradu. Iskreno, plašila sam se Zagreba i ponovnog susreta s Bojanom.
Svoju kćerkicu Zvjezdanu rodila sam sredinom veljače bez problema, točno devet mjeseci nakon mog maturalnog putovanja i boravka u Zagrebu. Bila je zdrava i lijepa djevojčica. Kako smo joj se samo Perica i ja veselili, ali i cijela obitelj.
“Čuo sam divnu vijest. Čestitam sretnoj kumi, a kuma samo iskreno pozdravljam”, pisalo je u Bojanovom brzojavu, koji sam jedino ja potpuno razumjela, a Perica je shvatio kao simpatičnu kumovu podvalu. Nakon Zvjezdane, rodila sam i sina. Iako sam bila s Pericom i djecom, često sam razmišljala o Bojanu. Ne zbog velike ljubavi koju sam osjećala prema njemu, nego zbog stalnog uspoređivanja. Gledajući svoju kćerkicu, često sam pokušavala odgonetnuti tko joj je pravi otac. Bilo je nemoguće, jer su Perica i Bojan bili doista slični, a Zvjezdana je, valjda je tako htio Bog, najviše sličila meni.
Premda sam na sve moguće načine izbjegavala susret s Bojanom, ipak sam ga srela još jednom. Opet u Zagrebu, pet godina nakon vjenčanja. Nisam mogla smisliti ispriku da ne dođem na Peričinu promociju. Njegovo se studiranje malo oduljilo, no konačno mi je suprug postao liječnik. Trebalo je to proslaviti, prvo u Zagrebu, među njegovim prijateljima, a potom u obitelji. Bojan je, naravno, bio prvi među gostima. Bilo je veselo i svi smo popili malo više. Moj Perica, čini mi se, najviše. Samo je Bojan bio trijezan. Cijelo sam vrijeme izbjegavala njegov pogled. Nisam ga mogla podnijeti. Nekako pred jutro nestalo nam je cigareta, i vina, pa je netko trebao u gradu potražiti dežurne trgovine. A samo je Bojan bio u stanju voziti.
“Idemo Ružica i ja, a vi do tada popijte kavu da ne zaspite”, rekao je Bojan na odobravanje svih.
“Ja sam domaćica, nije zgodno da ja idem”, pokušala sam se izvući tražeći pomoć od Perice.
“Svi smo mi domaćini, snaći ćemo se i bez tebe, samo ti idi”, bile su to riječi moga Perice, koji nije shvatio moju želju.
“Ružice, idemo prvo k meni na kavu. Popričat ćemo u miru. Moj je stan odmah tu, usput nam je”.
Iako sam očekivala da Bojan neće otići ravno u trgovinu, ipak me je takav izravan poziv zatekao nespremnu.
“Nema smisla da se zadržavamo, znaš da nas čekaju!”, rekla sam što sam mirnije mogla kako Bojan ne bi primijetio da mi glas drhti.
“Ružice, sad si zrela žena i ne možeš od mene očekivati da budem hladan prema tebi. Imao sam mnogo djevojaka, no u usporedbi s tobom sve su one bile samo loša kopija. Zato se i nisam zaljubio, jer još uvijek volim tebe”, govorio je Bojan dok mu je ruka već bila na mojim bedrima, a ja sam drhtala kao lišće na vjetru, nespremna oduprijeti se silini probuđenih uspomena.
Bilo mi je lijepo, ali vozeći se natrag s vinom i cigaretama i očekujući susret s Pericom, ponovno sam preispitivala samu sebe, Bože, kakva sam ja to žena ne mogu obuzdati svoje osjećaje, gubim nadzor nad razumom, kojim gospodari moje tijelo. I to ne uvijek, samo pri susretu s Bojanom. Znači li to da je istina kako se prvi muškarac ne zaboravlja?
“Zvjezdana Matić!?”, prozvao je profesor ime moje kćeri. “Gospođo Matić, vaša kći ne samo da ima lijepo ime nego je i prekrasna djevojka, dobro odgojena i pametna. Samo, pazite na nju, Zagreb je veliki grad, treba birati društvo. No, vjerujem da sve to i sami znate i da s njome neće biti problema. Zvjezdana je draga djevojka…”, govorio je profesor Bojan Velić, moj vjenčani kum i možda otac moje Zvjezdane.
Bila je to prva godina otkako sam se s djecom doselila u Zagreb, gdje je Perica radio i bio ugledan kirurg. Teško mi je bilo otići iz rodnog kraja, no zbog djece, zbog Zvjezdane koja je željela nastaviti školovanje u Zagrebu, pristala sam. Nadala sam se da neću sresti Bojana, o kojemu ni ja ni Perica ništa nismo čuli nakon Peričine proslave. Jedino nam je netko rekao da Bojan radi kao profesor u nekoj zagrebačkoj školi. Je li to slučaj ili sudbina da se baš u tu školu upiše moja Zvjezdana i da joj baš Bojan bude razrednik?
I baš kada sam mislila da sam se izvukla idući dugim školskim hodnikom, skrivena među roditeljima, čula sam glasan poziv:
“Gospođo Matić, pričekajte trenutak!”
www.tomislavnews.com/Ljuba Đikić
