Duvanjski kraj bogatiji je za još jednu knjigu koja opisuje stare i nove običaje u ovome kraju.
Stari su važniji jer izumiru. Davno je rečeno da narod koji izgubi svoje običaje, pismo, kulturu … izumire, nestaje. Izumire li duvanjski kraj ne znam i ne mogu se u to upuštati, ali je činjenica kako nas je svakim danom manje.
Prije par mjeseci pod svetom misom u Tomislavgradu krstila su se tri dječaka. Bilo mi je drago, a vjerujem i svima u crkvi. Nakon krštenja fratar reče da sva trojica već sutra sa svojim roditeljima putuju u inozemstvo gdje će živjeti. U tom trenutku sjetih se nove knjige duvanjske pjesnikinje Ljube Đikić, koju nedavno pročitah, pa upitah sam sebe koliko će ti dječaci kada odrastu znati o tradiciji, običajima i kulturi svojih roditelja, djedova, baka… u duvanjskom kraju? Jezik će, možda, znati jer će ih roditelji učiti, ali njihov maternji jezik bit će, vjerojatno, njemački.
Koliko je takve djece, kao ova trojica dječaka, koje su njihovi roditelji odveli u tuđinu i koliko će ih još biti, tko će znati?
Sigurno će se netko od njih zainteresirati za svoje porijeklo, neki će u stanu imati Ljubinu knjigu ili neku drugu sličnoga sadržaja, pa će se bar nešto saznati, a možda i dublje istraživati, nadam se. Uvjeren sam da će mnogi, zbog svojih obveza, ili što su kao mali došli u sredinu u kojoj odrastaju, zaboraviti na svoj kraj, na kraj svoga porijekla, njegove običaje i jezik.
Možda će neki od njih ove običaje smatrati nazadnim jer oni sada žive na „Zapadu“, a Tomislavgrad je mali, negdje na Balkanu, bit će ih sramota reći odakle su?! Na ovo me podsjeti pripovijetka Ivana Cankara „Zastidio se majke“. Vrijeme će pokazati koliko će ih se zastidjeti svoga kraja, koliko će ih zaboraviti odakle su, a isto tako vidjet će se koliko će ih njegovati tradiciju svojih predaka.
Zato je dobro da se ovakve knjige pišu i tiskaju, neka se ne dogodi zaborav i odumiranje. Nekada će netko na „Zapadu“ pročitati nešto, sjetiti se, pitati kada dođe u duvanjski kraj, pa slušati ili pročitati odgovore. Nešto će ostati, prenijeti se, pa koliko bude.
Otišao sam davno iz svoga rodnoga kraja, živio u više različitih sredina, ali čim progovorim par rečenica sugovornici pogode odakle sam. U početku tome nisam pridavao važnosti, bio sam mlad. Vremenom sam se pitao kako pogode odakle sam i zašto to ističu? Počeo sam shvaćati da sam u sebi sačuvao nešto što mnogi nisu , a važno je. Sa sazrijevanjem i odgovor je dolazio sam od sebe. U potpunosti je zaokružen kada sam pročitao trilogiju „Sjene“ i „Slovo o imenu“iz zbirke Ivana Aralice „Opsjene paklenih crteža“. Teta se udala u Srbiju, živjela tamo, a kada bi došla u Prominu, govorila ekavicom. To je mnogima toliko smetalo da su je htjeli protjerati. Srećom je Teta bila dobra žena, imala težak život, pa je ostaviše na miru.
Treba postaviti pitanje i zašto postoje muzeji. Što će nam sve te starine koje se odavno ne koriste, a stranci, turisti pa i mi domaći plaćamo ulaznice kako bismo ih vidjeli? Treba ići naprijed, ali prošlost i povijest ne smiju se zaboraviti. Da nije bilo prošlosti zar bi imali sadašnjost i budućnost. Svaki detalj, predmet, knjiga, predanje …vrijedni su i treba ih čuvati.
Sam naslov nove knjige Ljube Đikić “Pisme i pisma” je zagonetan. Pitao sam se odnosi li se naslov na „pjesme“, izraženo u jednini i množini ili na „pjesme“ i „pisma“. Kada se pročita cijela knjiga ili do pred kraj, odgovor je jasan.
Sviđa mi se što prvi dio knjige sadrži pjesme o duvanjskim običajima, posebno za blagdane, a prilagođene su pjevanju uz gusle. Gusle su stari instrument kojega mladi uglavnom ne poznaju i ne vole slušati, a koliko uopće znaju o običajima za blagdane? Ljuba je dobro uočila kako današnja mladost zanemaruje blagdane. Uočava se zabrinutost književnice za ponašanje mladih i, vjerojatno, zato ovo ističe kroz sva četiri dijela knjige. Gotovo da više nema ni čestitanja, a kako neki čestitaju, bolje bi bilo da to i ne rade. Pamtim i ja, iako nisam rođen u duvanjskom kraju, kako je nekada bilo za blagdane. Teško je ulicom bilo proći od naroda i vozila. Svi smo bili veseli, osjećao se u zraku pozitivni naboj, pjevalo se i veselilo.
Danas je važno otići u trgovinski centar, pokazati kako se bogato živi na „Zapadu“. Prestiž i novac su najvažniji. Neki više i ne dolaze – kažu, nema se vremena i skupo je. Ostaju u Njemačkoj, Austriji ili već gdje sa svojim obiteljima uz ono što tamo imaju. Mnoga djeca tako ne vide običaje i ljepotu svoga kraja za blagdane, a o drugim prilikama da i ne govorimo. Ostaje im nešto naučiti iz priča roditelja, baka i djedova ili iz ovakvih knjiga. Iz pjesama se vidi krik književnice za gubitkom tradicije jer je uvidjela kako mnogi koji su otišli pate za svojim gradom ili selom. Mnogi bi se vratili, ali kažu nemaju uvjeta za život, a poneki se i vraćaju, jer nije na „Zapadu“ kao u zavičaju, teško se priviknu.
Tražim ovih dana majstora za neke jednostavne poslove, ne mogu ga naći, a ako ga nađem kaže kako može doći tek za mjesec dana. Posla, očito je, ima, ali se radnik, majstor, ne cijeni kao u Njemačkoj, gdje je radnik i cijenjen i primjereno plaćen, što kod nas nije često. Ne isplati se ovdje raditi, tako danas razmišljaju mladi, misleći kako ih na „Zapadu“ čeka blagostanje, lagodan život.
Neki od njih zaborave na ljepotu i čestitost naših djevojaka, pa ožene djevojke iz drugih država jer one su „naprednije“. Nisu ni te djevojke sve „napredne“, ima ih koje su za obitelj i posjeduju dobre moralne osobine, ali zašto pored svojih tražiti neke druge. Možda ljubav ipak nema granica ili sam ja zaostao za sadašnjim vremenom. Čujem kako mladi često kažu da ih mi stariji ne razumijemo, nisu to više vremena kao što su nekada bila, sada je sve drugačije, ne razumijemo mi to…
Sve ovo književnica je detaljno opisala kroz niz pjesama, pogodila bit i bez ustručavanja napisala sve što muči nas koji smo ovdje i ne mislimo nikuda ići, a i život i čežnju onih koji su otišli, navodim jedan kratki stih:
“Što ostašmo, malo smo otišli, što odoše sebi nisu došli…”
Kada sam otvorio knjigu pročitah iz recenzije prof . Bakovića kako je u knjizi malo politike. To me i obradovalo i začudilo, zar danas nešto može bez politike? Nisam dugo čitao, a politika se pojavi. Sela prazna, grad pust, mladost ode, posla nema. Politika sve kriva. Dobar dio kupaca kada u trgovini vidi domaći proizvod kaže da su uvozni bolji, ne znamo mi napraviti kao Nijemci? Naš pršut, salama, pašteta nisu kao uvozni. Čak uvozimo i jaja za Uskrs jer su čokoladna bolja nego od domaće kokoši. Sva pamet je na „Zapadu“, samo treba otići tamo i svi problemi su riješeni. Išao sam i tamo i nisam vidio da su ti ljudi koji tamo rade i žive previše sretni! Dio njih živi u lošijim uvjetima nego ovdje, kažu teško je, puno se radi, sve skupo. Ne može se izaći u birtiju, nema se kada zapjevati, a i kome je do toga. Treba raditi, nema se kada. Nema tamo „fešti“ i veselja kao ovdje, roštiljanja, druženja, kao što je zapisano u pjesmi „Vesel´te se na duvanjskom polju“:
“Na feštama zapopaste mene,
Gusli Lolo, nek’ veselje krene…”
Sjete se mnogi ovoga, pamte se vremena, a kada se ova knjiga uzme u ruke sjećanja naviru kao rijeka poslije obilne kiše. Primijetit će to i mlađi, pa će se valjda bar netko upitati čega se to sjećaju stariji. Pričat će se priče, a i knjiga je tu, neka čitaju, vrijedi!
Knjiga se čita s lakoćom, jer je Ljuba Đikić uvrstila u nju vesele i šaljive stihove, životne zgode i nezgode, kao na primjer razmirice muža i žene, muževu ljubav prema pjesmi, kavani, društvu i guslama.
Ne može zaobići ni kupovina svjedodžbi i diploma koje opisuje, osim kroz pjesme i u dijelu „Pisma u tuđinu“.
Na kraju prvoga dijela je i jedna tužna pjesma o pogibiji mladića Marijana Perkovića. Lijepo bi bilo da nije stradao i da se ovo poglavlje završilo veselim stihovima, ali – život je nešto drugo!
Moglo bi se o prvome dijelu pisati još mnogo, jer je gospođa Đikić s izborom pjesama pogodila mnogo aktualnih tema, ali tko ima vremena čitati što ja napišem, a i svi ovo znamo i o ovome pričamo svako dan. Lako za nas, ali kako ćemo tradiciju prenijeti na mlade. Nova knjiga Ljube Đikić “Pisme i pisma” sve nas potiče uključiti se prema našim mogućnostima i sklonostima, sačuvati od zaborava ono što je vrijedno.
Drugi dio posvećen je gangi za koju sam slušao i za koju znam, ali gusle su mi puno bliže. Iz drugoga dijela zainteresirala me je definicija gange, koju do ove knjige nigdje nisam pročitao. Ovdje je sve potanko objašnjeno o gangi, specifičnoj pjesmi koja se njeguje i u duvanjskom kraju.
U trećem i četvrtom dijelu knjige objavljena su pisma u kojima se opisuje aktualna situacija u našem kraju. Teme se ponavljaju u “pismama i pismima”, ali na drugačiji način, tako da i ove dijelove čine iznimno zanimljivima.
Opis Božićnih običaja i kako se zanemaruju dobro je opisan u pismu „Ne može slama po tepihu“, kao kruna i najbolje objašnjenje svega unaprijed napisanog.
Zanimljivo mi je bilo i pismo „Prije će deva proći kroz našu zemlju,nego…“ s iznošenjem činjenica oko ulaska BiH u EU, davno napisanog, a pogođenoga trenutnog političkog i ekonomskoga stanja u zemlji.
Naizgled zamišljeno kao duhovita priča „Iz trećega pokušaja baku smjestili u dom“, a u stvari odraz brige potomstva za roditelje, za starije osobe. Da baka ne bi bila na teretu djeci, oni pronalaze rješenje smjestiti baku u starački dom. To je za njih rješenje, ali za baku i inače starije osobe, dom nije rješenje, njima je najljepše u njihovoj kući, među ljudima koje poznaju, s kojima su odrasli, u svome selu, svojoj ulici…ali – tko njih što pita.
„Ružino pismo u Njemačku“ otkriva jedan novi detalj iz života naših ljudi u inozemstvu i to u vrijeme kada su uglavnom muškarci sami odlazili u tuđinu, a žene ostajale na ognjištu odgajati djeci i brinuti o starim roditeljima.
Danas idu i žene, supruge s djecom, idu cijeli obitelji čak se vode i psa, ali ne da bi čuvale muževe, nego da odu iz svoga kraja i postanu netko, jer tamo se postaje „netko“!
U pismima iz tuđine autorica knjige Ljuba Đikić opet se vraća na blagdane. U pismu „Svi smo na okupu, ali nešto fali“ jasno se kaže kako nije sva sreća u bogatstvu. Fali svoj kraj, ljudi i običaji. U tuđini sve je drugačije, a ne znači da je uvijek i bolje.
Na kraju, hvala gospođi Đikić na ovoj vrijednoj knjizi. Ona je nešto dobro napravila za svoj duvanjski kraj, bilo bi lijepo da svatko od nas pročita tu knjigu, ima je u svome domu, bez obzira je li u domovini ili tuđini, što toplo preporučujem!
Profesor Ivica Papac
www.tomislavnews.com
