Znaš i sam da sam mrzio miris bolnice. Sve te infuzije, krevete, antibiotike, injekcije, taj sivi svijet u kojem traje gladijatorska borba nas običnih smrtnika koji tražimo svjetlo u tami. Preživjeli smo pet borbi, a ova posljednja je bila preteška čak i za mene, koji sam se potpuno leden najviše borio sa samim sobom.
Kad sam imao manje od godinu dana, zimskih dana 96.’, poslijeratna situacija je bila pomalo teška. Nije bilo dječje hrane i svega potrebnog za dijete. Ali kako mi kaže majka, došao si iz Njemačke s punim kombijem svega. I nisi pitao koliko. Cijelo svoje djetinjstvo sam proveo s tobom, po šumama i poljima. Potpuno bezbrižan, uvijek sam se smijao onim crnim brkovima i guslama koje sam slušao svaki dan. Vrijeme je prolazilo, a baba i ja smo ti se i dalje smijali dok si sjedio u kolicima. Znam da odavno nisi bio onaj stari, ali postojala je ta iskra koja te držala u životu.
Ali ipak, na kraju je svemu došao kraj. Težak, mučan, ali ipak za sve nas očekivan. Hvala ti za sve u mom životu, jer nema tog papira kojeg bih ja ispisao o svemu. Jednostavno, bio si dio mene, svaka tvoja riječ i djelo obilježile su me za cijeli život. Jedino mi je žao što nisi doživio moga nasljednika. Volio bih da je bar jedan dan vidio čovjeka koji me doslovno podigao od malih nogu. Uvijek smo imali tu neku vezu koju nitko nije mogao objasniti. Valjda je to tako s ljudima koji su rođeni na isti dan.
Znaš kako kažu, ovo je samo doviđenja. Vidjet’ ćemo se jednog dana ispod Dinare koja vjerojatno postoji negdje na nebu. Cijeloga života si govorio kako se hoćeš vratiti kući, ali ipak nam je bilo lijepo i u tom malenom Dugom Selu. Uspio si barem u jednom; da nikada ne zaboravim svoju livanjsku stranu. I sam sebi ostajem nedorečen: napisao bih toliko toga, ali riječi ostaju u meni. Vječni perfekcionist i sanjar, baš kao i ti.
Dide dragi, pokoj ti dobroj duši i fala ti što sam zbog tebe post’o bolji čovik.
