Onoga krvavog 7. veljače 1945. jednog po jednog od dvanaest fratara komunisti su vodili od samostana do ratnog skloništa, ubili i zapalili. Tom istom stazom, 68 godina poslije, krenula je procesija ministranata, postulanata, novaka, redovnika i svećenika uz molitvu žalosnih otajstava Gospine krunice.
U dostojanstvenom ozračju framaši su zapjevali Gospodine, ti si pastir moj, a vicepostulator fra Miljenko Stojić pročitao je ulomak iz knjige o Jobu. Nakon kratkog nagovora i molitve gvardijana fra Sretana Ćurčića procesija je, uz molitvu krunice, ušla u crkvu te zastala na grobu 22 ubijena fratra. Svjetovni franjevci pročitali su tada kratko razmatranje i imena svih pobijenih hercegovačkih franjevaca.
Slijedila je sveta misa zadušnica koju je predslavio provincijal hercegovačkih franjevaca dr. fra Ivan Sesar u suslavlju s generalnim pohoditeljem fra Rozom Brkićem, vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem, domaćim gvardijanom fra Sretanom Ćurčićem, svim hercegovačkim gvardijanima, gavrdijanom u Slanom te predstavnikom gvardijana iz zagrebačkog samostana, i ostalim svećenicima, sve skupa 63 koncelebranta.
Provincijal je u uvodnoj riječi kazao: »I ove godine oko stola Gospodnjeg okupio nas je ovaj sveti i bolni dan 7. veljače. To je dan u kojem su svojom krvlju naša braća na ovom Brijegu Bogu, Crkvi, franjevačkom Redu i svom hrvatskom narodu prinijeli svetu žrtvu, ono najvrjednije što čovjek ima – svoj život. Ovdje smo kako bismo Bogu iskazali zahvalnost za njihovo hrabro i neustrašivo svjedočanstvo vjere 7. veljače i ovaj Brijeg Široki za nas fratre i naš narod simbol je stradanja i ponosa. Zbog toga se u ovoj svetoj misi sjećamo i svih onih koji su bilo gdje i bilo kada ubijeni za krst časni i slobodu zlatnu.«
Liturgijsko pjevanje predvodio je Veliki župni zbor sv. Cecilije pod ravnanjem s. Mire Majić, prvo čitanje pročitao je novak fra Antonio Musa, a riječi Evanđelja navijestio je fra Sretan Ćurčić.
U svojoj propovijedi dr. fra Ivan Sesar je između ostaloga poručio: »Davanje života iz ljubavi zapravo je kršćansko mučeništvo. Ili obratno, kršćansko mučeništvo jest samo onda kad se život daje iz ljubavi. A svjedoci vjere su oni kršćani koji u svom životu nastoje što dosljednije živjeti svoju vjeru kroz promicanje kršćanske ljubavi, solidarnosti, pravde i mira. U svjetlu ovoga nauka, 66 hercegovačkih franjevaca su svjedoci vjere ne poglavito zato što ih je netko ubio iz mržnje prema ćudorednim vrjednotama, kao što se to stvarno dogodilo, nego zato što su oni iz ljubavi prema tim istim vrjednotama radije prihvatili smrt negoli da pristanu na gaženje tih vrjednota. U tome, kao i svi drugi svjedoci vjere, velika su pouka osobito našem vremenu kad vrjednote, za koje su oni dali život, tako često bivaju gažene, obezvrijeđivane i ismijavane.
Naši ubijeni fratri kao i sve druge nevine žrtve, u teškim okolnostima Drugog svjetskog rata kad je progovorila ljudska zloća i pokvarenost, pokazali su se duhovno jakima te su do kraja ostali vjerni svojoj savjesti i radije su išli u smrt nego da je pogaze. U njima se očitovala Isusova pobjeda nad zlom i smrću kao zalog konačne sudbine svijeta.
Katolička crkva na ovim prostorima jačala se kroz stoljeća poglavito mučeničkom krvlju svojih sinova. Neraskidiva povezanost fratara i naroda i duboka navezanost na Boga jednih i drugih u nasljedovanju Krista uspjela je održati i osnažiti Crkvu i naš narod u Bosni i Hercegovini kroz vrijeme koje je iza nas.
Svjedok vjere, kad trpi, ne trpi samo za sebe nego i za svoj narod. Za svoj narod trpi radi primjera, radi ohrabrenja, radi spasenja. Naši fratri vođeni franjevačkim načelom “Ne samo sebi živjeti nego i drugima koristiti” niti su za sebe živjeli, niti su za sebe umrli. Nama su, naime, dobrim životom ostavili primjer vladanja, a hrabrim podnošenjem muka primjer trpljenja.
Naših 66 ubijenih fratara ostavili su svijetli trag koji je i nama danas izazov i poziv da ostanemo vjerni Bogu i onome što dolazi od Boga. Zato vas s ovog svetog mjesta pozivam da od sada još vjernije molimo sve mučenike svete Crkve za zagovor da nam svojom molitvom isprose vjernost, odanost i ustrajnost u okolnostima našega života, da svatko u svojem naraštaju posvjedoči ono na što smo pozvani: da budemo djeca Božja ne samo riječju nego i djelima. Baš onako kako su to posvjedočili naši ubijeni fratri.
Papa Benedikt XVI. ovu godinu proglasio je Godinom vjere. Prigoda je to, ali i zadaća svih nas današnjih katolika, da ojačamo svoju vjeru, da je produbimo, da u ovom društvu koje preferira život bez Boga i čak štoviše, tako često ustaje protiv Boga, da još žarče i odanije vjerujemo Kristu, Radosnoj vijesti, da ostanemo odani i vjerni vjeri svojih otaca i svetoj Katolički Crkvi. I ova 68. obljetnica tragičnog stradanja naših pokojnih fratara ovdje na Širokom Brijegu u ovoj Godini vjere neka nam bude poticaj da svi mi iskreno molimo za hrabrost koja je sposobna učiniti i nas svjedocima vjere u ovoj burnoj današnjici. Ne zaboravimo, braćo i sestre, da mi ne griješimo samo onda kad činimo zlo, već i onda kada ne činimo dobro koje bismo mogli i trebali činiti.
Molimo da sjeme ovih nevino stradalih franjevaca urodi novim duhovnim zvanjima, molimo da nam Gospodin podari dobrih i svetih svećenika, redovnika i redovnica. Molimo također da se njihova žrtva i nevino prolivena krv pretoči u novi život našega naroda.«
Molitvu vjernika pročitali su svi hercegovački gvardijani sa zajedničkom molitvom da ih Bog na kraju života primi u svoju vječnost i združi s pobijenom subraćom.
Na kraju svete mise nazočnima se obratio vicepostulator fra Miljenko Stojić: »I kroz proteklu godinu nastojali smo ići tragovima naše pobijene braće. Prikupljali smo svjedočanstva ispitujući još žive svjedoke, prikupljali dokumentaciju, nastupali u različitim prigodama i u medijima, kao i u različitim mjestima i okolnostima.«
Spomenuo je kratko što je sve Vicepostulatura radila kroz proteklu godinu. Između toga istaknimo: »Mišljenja smo da smo pronašli i još jednu jamu s tijelima dvojice ubijenih hercegovačkih franjevaca, onih iz Izbična. Pokušat ćemo to istražiti, kao i jamu s tijelima 60-ak ubijenih u Biokovu, među kojima je navodno i skupina hercegovačkih franjevaca.«
Na kraju je uputio riječi zahvale. »Hvala svima koji su kroz proteklu godinu pomogli Vicepostulaturi u njezinom radu. Nemoguće je sve spomenuti pa ću samo izdvojiti osoblje u širokobriješkom samostanu na čelu s gvardijanom fra Sretanom Ćurčićem te naše framaše i trećare. Naravno, hvala i čitavoj Provinciji, na čelu s provincijalom dr. fra Ivanom Sesarom, koja se trudi odvojiti čovjeka i odvojiti znatna novčana sredstva za ovaj rad. Hvala i našem generalnom pohoditelju fra Rozi Brkiću koji o svemu ovome izvješćuje našu Vrhovnu upravu u Rimu. Na poseban način hvala fra Zvjezdanu Liniću koji je kroz prethodna tri dana u ovoj našoj samostanskoj crkvi predvodio molitveni program, odnosno sv. misu zadušnicu za našu pobijenu subraću i puk Božji. Mnogi su ga čuli i posredstvom medija te se nadamo da će posijana riječ uroditi plodom.«
Fra Miljenko je zahvalio i Radiopostaji Široki Brijeg i portalu Hercegovina live koji su uživo prenosili ovogodišnje dane pobijenih franjevaca, kao i samostanskom portalu franjevci-siroki-brijeg.info i portalu za domovinsku i iseljenu Hrvatsku hrsvijet.net.
Na kraju je zaključio: »Nemojmo se bojati ni vremena u kojemu živimo ni onih koji bi htjeli oblikovati to vrijeme. Bit će nam onako kako sami htjednemo. Živimo i nosimo istinu pa će nas Bog prepoznati kao svoje i obdariti nas neuništivom srećom.«
Gvardijan fra Sretan Ćurčić zahvalio je svima koji su doprinijeli i doprinose čuvanju spomena na pobijene fratre te istaknuo: »Pobijeni fratri na Brijegu su rekli da ne će nikamo bježati, jer nisu ništa krivi. Rekli su istinu. živjeli su istinu. Znali su zašto žive, znali su kome žive. U ovom vremenu izvrnutih vrjednota oni nam zacijelo mogu i trebaju biti svjetionici u našem životu. Ne smijemo se bojati istine, ne smijemo se stidjeti da smo kršćani. Trebamo gledati na svoju dušu koja pripada Bogu. Poruka Brijega nadilazi zemaljska rješenja, stoga nemojmo biti slijepi i žedni na izvoru života, a to je uistinu Široki Brijeg. Čuvajmo ga, dakle, živimo iz njega i budimo ponosni na njega.«
(Gojko Jelić / Vicepostulatura)
