U-ZDRAVLJU-I-BOLESTI
Rita je živjela dva mjeseca i dvanaest dana, ali mi smo presretni što je bila dio našeg života. Djeca se rado sjećaju i rado spominju svoju malu sestricu. Tijekom kratkog Ritinog života predali smo sve u Božje ruke riječima: ‘Bože, predajemo ti Ritin život i naše živote, a Ti nam daj snage”. I Gospodin je snage dao, svjedoči ova mlada i hrabra majka. Njezino svjedočanstvo pročitajte u nastavku.
U sedmom mjesecu trudnoće saznali smo da će naše dijete biti rođeno s teškoćama. Nisam ni s jednim od svoje djece radila testove na početku trudnoće. Drago mi je da smo saznali prije poroda da smo se mogli pripremiti, a u dragu ruku drago mi je da nisam znala od početka. To mi je bila lijepa trudnoća i zaista sam u njoj uživala do tog sedmog mjeseca. Veselili smo se trećem djetetu i radosno ga iščekivali. No, na pregledima u sedmom mjesecu ustanovilo se da nešto nije u redu. Bio nam je to veliki šok. Prvo sam bila na ultrazvuku bebina srca, gdje sam očekivala da će doktorica reći da je sve u redu, no ona je rekla da beba ima problema sa srcem i da će trebati na hitnu operaciju. To je bio samo prvi dio onoga što nas je čekalo, a mene je već to šokiralo. Došla sam na pregled sama, bez supruga koji je bio na poslu.
Vozila sam se kući i cijelim sam putem do kuće plakala
Djeca su bila kod prijatelja. Kad sam se smirila nazvala sam supruga i njemu sve mirnim tonom ispričala da će trebati operacija srca. I on je to prihvatio kad je čuo da sam ja mirna. A onda tri dana kasnije, na idućem pregledu sam doznala da dijete ima i kromosomsku bolest, Edwardsov sindrom, odnosno da se sumnja na tu dijagnozu, ali to još bilo potvrđeno. To je bio još dodatni šok. Nazvala sam supruga uplakana čim sam izišla iz bolnice, i naravno da se i on prepao kad je mene čuo. Bili smo oboje izgubljeni. Tu onda čovjek padne i pita se zašto se to dogodilo nama, zašto baš mi, što smo ti mi Bože skrivili, uvijek tako čovjek prvo reagira, a kasnije moraš to prihvatiti i onda nekako bude lakše. Trebalo nam je dva – tri dana da prihvatimo. Kasnije smo dobili nalaz da je potvrđena kromosomija Edwardsov sindrom. I opet nam je trebalo dva – tri dana da dođemo k sebi i da si kažemo pa to se stvarno događa, ali idemo dalje. Prvo smo trebali mi prihvatiti, a onda nam se postavilo pitanje hoćemo li reći djeci.
Iako su slutila da njihova seka može živjeti samo jedan dan, radosno su čekala u rodilištu da im se seka rodi. Kada sam ih pitala jeste li se umorili čekajući, rekli su: “Nikako, upoznali smo seku”!
Čuli smo da su oni načuli da će njihova seka imati rupicu na srcu. Zaključili smo da oni ne smiju saznati od nikoga drugoga nego moraju saznati od nas. I moramo sjesti i svi zajedno razgovarati na onaj način na koji oni to mogu primiti. I mislim da je to najbolji način, sjesti s djecom i razgovarati. Mi smo s njima sjeli i rekli im da naša Rita ima rupicu na srcu, da je jako bolesna i nismo sigurni koliko će živjeti i kad se rodi koliko dugo će živjeti, možda će to biti samo jedan dan i Rita će vrlo brzo otići u nebo.
Djeca su bila naravno u šoku, kao i mi, dva tri dana dok nam to svima nije sjelo, i onda su prihvatila. Nakon nekoliko dana pitala sam ih žele li upoznati svoju seku jer možda će živjeti samo jedan dan. Oni su rekli ‘Da želimo’. Hoćete li doći u bolnicu pa, ako bude prilike, da vam doktorica pokaže seku? Oni su prihvatili i tako je čekali u rodilištu da se rodi. Bili su s mojim sestrama i čekali su nekoliko sati. I kad sam ih, nakon svega, pitala pa kako je bilo, jeste li umorni, bilo vam je teško tu ste sjedili cijelo prijepodne i dugo ste čekali – rekli su mi ‘neka mama, isplatilo se, upoznali smo svoju seku’. Proslavili smo u bolnici Ritin prvi i drugi mjesec. Doveli smo djecu i tortu, balone i zahvaljujemo svima koji su nam to omogućili da imamo te vesele i sretne trenutke kojih se sjećamo i dan danas.
Zavapili smo; Bože, Ti znaš kako treba biti, ali molimo Te, daj nam snage!”, i snage smo dobili!
Rita je živjela dva mjeseca i dvanaest dana. “Mi smo jako sretni što je Rita bila dio našeg života. Djeca se rado sjećaju i rado spominju svoju malu sestricu. To nam nije tabu tema da mi o Riti ne razgovaramo. To nije nešto što skrivamo pod tepih i sad nam je to teško. Tijekom kratkog Ritinog života predali smo sve u Božje ruke riječima ‘Bože, predajemo ti Ritin život i naše živote. Naravno da bismo htjeli da je naše dijete zdravo, a Ti znaš kako treba biti, samo nam daj snage.’ I tada smo dobili snagu. To nije naša snaga, to nije nešto što smo mi mogli sami proživjeti. Sada kad se osvrnem teško mogu povjerovati kroz što smo sve prošli i da danas imamo mir. Ja sama kad sebe gledam pitam se ‘Bože, pa otkuda meni taj mir?’”
Rita rođena za nebo, dirnula je srca mnogih ljudi, naše obitelji, naših prijatelja koji su svi bili uz nas.
To ne može čovjek sam, ne može sam normalno pričati o svojem djetetu, jednostavno to je Božja ruka i u to vrijeme smo osjećali da je dragi Bog bio s nama u potpunosti. Ja gledam na svoju Ritu kao na dijete koje je dragi Bog već tada znao i jednostavno poslao ju je k nama. ‘Ti Rita ideš Tei i Dani i oni će te voljeti, ljubiti i maziti, učinit će sve za tebe, a ti ćeš živjeti onoliko koliko ti trebaš živjeti.’ Znači dragi Bog je već odredio, on je znao i ja sam se cijelo vrijeme za to molila ‘Bože neka živi koliko ti kažeš da treba živjeti’. Samo da mi nekim svojim postupkom ne bismo nešto učinili, rekli ili napravili da bismo joj skratili život. Evo, uvijek smo o tome razmišljali. I imali smo ogromnu snagu da to proživljavamo, da svaki dan budemo u bolnici i da budemo sretni. Da dolazimo u bolnicu i budemo sretni što je ona taj dan živjela. Kažem da je Rita rođena za nebo, dirnula je srca mnogih ljudi, naše obitelji, naših prijatelja koji su svi bili uz nas. Neki su molili, neki su pomagali na razne načine da to sve uspijemo izdržati, posebno da starijoj djeci pružimo sve potrebno u tim danima, i da budemo uz njih, i da ih odvedemo u kino, u šetnju te da oni ne pate i da se ne sjećaju Rite po nečem lošem nego da imaju i vesele trenutke. Hvala cijelom medicinskom osoblju za ljudski pristup. Nama je to bilo najpotrebnije jer naše je dijete bilo u bolnici cijelo vrijeme i jako nam je bila važna ta podrška i potpora i razgovor i lijepa riječ. Mi smo znali da se u zdravstvenom stanju naše Rite ne može puno popraviti, ali samo ta lijepa riječ poput ‘Danas je Rita popila toliko mlijeka’ – pa mi smo bili najsretniji na svijetu. Da nam je tada netko rekao da smo dobili neko putovanje ne bismo se tome tako obradovali. Bog nas je nakon Rite obradovao još jednim malim životom i darovao nam Karla”, radosno je posvjedočila hrabra majka Tea.
www.tomislavnews.com/ Izvor: Hrvatska katolička mreža/ Snježana Kirinić Grubić
NAPOMENA: Objavljeno na TN uz dopuštenje roditelja
