O licemjerju, Tomcu, Beškeru, Budimiru, obraćenju…
Piše: fra Mario Knezović/www.tomislavnews.com
Možete li zamisliti nogometnu utakmicu koju komentira osoba koja svako nekoliko trenutaka kaže da nju, zapravo, ta utakmica ne zanima i da joj ta utakmica ništa ne znači, te da ne voli nogomet? Na neki način tako svoj posao obavljaju dopisnici iz Vatikana, čiju stručnost ne niječem, Inoslav Bešker i Silvije Tomašević. Oni će nekoliko puta ničim izazvani, osobito Bešker, dok izvještavaju o vjerskim događajima naglasiti kako nisu vjernici i kako ih se te stvari ne tiču. Biti posebni izvjestitelj iz Vatikana i govoriti o vjerskim temama, a tako postupati može se čak shvatiti i kao provokacija. Ako se nema vjere, trebalo bi barem imati pristojnosti!
Primjerice, koji bi se to izvjestitelj uputio na neki ekonomski skup, a da pri tome nema pojma o ekonomskim gibanjima niti nikakva iskustva iz ekonomije i da uz sve to jasno kaže da ga taj skup ne zanima? Možda sam nepravedan prema Beškeru i Tomaševiću, jer što će „dečki“ nisu oni krivi što su se zatekli u poslu koji je u međuvremenu doživio sustav demokracija, a njihova ideologija komunističkoga jednoumlja koja ih je lansirala je propala. Takvima je, kako reče jedan profesor, lako bilo raditi dok im je iz Beograda ili centrale Saveza komunista dolazila sugestija i unaprijed naručeni članak, kojega su samo ponovno s doradom vraćali kao svoje tekstove iz tzv. inozemnoga dopisništva. Tako oni, uglavnom, nisu bili dopisnici, nego zapravo potpisnici tekstova koji su negdje drugdje idejno kreirani. Tu im ni još jedan „propovjednik“ ateizma Ivica Maštruko ne može pomoći, premda se kao njihov „drug“ neumorno trudi. Maštruko je, spomena radi, u vrijeme SFRJ bio veleposlanik u Vatikanu.
Da se razumijemo, u ovoj stvari uopće nije sporno niti važno je li se netko osjeća vjernikom ili ateistom, nego je zazorno da oni koji nisu vjernici to neprestance i nametljivo ističu i zlorabe javni medij za neki svoj navještaj. Možemo li zamisliti, nasuprot tome, što bi se zbilo da svi reporteri koji se osjećaju vjernicima u svome javljanju kao papagaji ponavljaju ja sam vjernik, ja vjerujem itd.?
Umrla je Maja Zalar
Maja Zalar je umrla u Ljubljani gdje je i živjela. Svoju posljednju dionicu života, 30 godina, darovala je u službi hodočasnicima. Osobno je u Međugorju doživjela mir i radost Božje prisutnosti. Nakon toga je dovodila hodočasnike iz Slovenije. Činila je to i onda kad su je proganjali u vrijeme bivše države. Nije imala profesionalne agencije i službu za marketing. No, u Međugorje je dovela oko 90 tisuća Slovenaca. Ona je bila najbolja „reklama“ – ona hodajuća. Uvijek je bila neprimjetna, nenametljiva i neumorna. Govorila je da ne traži vanjske znakove vjere jer su najdublji oni znakovi iznutra, a to su mir i praštanje. Maja je posvjedočila kako se puno toga može učiniti živom vjerom i plemenitim srcem. Pokoj ti duši mirisni cvijete u Gospinu vrtu!
Nora Fora i licemjerje
Kako su Hrvati plemeniti možemo vidjeti na brojnim primjerima kad se organiziraju dobrotvorne akcije. Posebno su ljudi osjetljivi na patnje bolesne djece. Najočitiji prizor dobrote je slučaj djevojčice Nore (Fore) Šitum. Narod se udružio i skupio 5 milijuna kuna za njezino liječenje. To treba pozdraviti i čestitati donatorima. No, ova tema poziva na razmišljanje i u drugome pravcu. Ovdje je uputno postaviti nekoliko pitanja kao što su: Je li ovakvim načinom pravimo društvo razlika i nejednakih šansi? Hoće li sutra netko drugi moći skupiti toliki novac? Jesmo li iskreni dok pomažemo ili samo tako umirujemo savjest? Što će učiniti ostale majke bolesne djece koje nemaju komunikacijsku sposobnost i „fejs“ da udruže naciju u pomoći? Što će učiniti neka majka koja možda nema ni struje a kamoli internet da oglašava o svojoj muci i patnji? To su samo neka pitanja o kojima nije suvišno razmišljati.
Svako dijete treba spašavati i tu ne smije biti razlika. Nora ima svuda oko nas. Isto tako, kako možemo biti iskreni dok spašavamo jedno dijete, a istodobno se u Hrvatskoj mjesečno usmrti nekoliko tisuća djece u majčinim utrobama? Zar nismo licemjeri dok plačemo za jednim djetetom a ne puštamo suze u ime onih koji nisu zbog ljudske zloće ni dobili šansu ugledati svijet.? Narod koji se hvali dobročinstvom, a šuti nad zlom je licemjeran!
Zdravko Tomca od ovce do pastira
Dobro nam je poznata ona Isusova gdje govori o traganju za stotom ovcom. Kad se ta ovca pronađe, nastane radost zbog povratka te izgubljene u njezino stado. Priča o obraćenju je uvijek priča o traženju izgubljene ovce. O svome obraćenju piše dugogodišnji, ili bolje rečeno, cjeloživotni partijac dr. Zdravko Tomac. On je priču svoga susreta s Bogom dobrano distribuirao u javnosti. Kao takav nastupao je u različitim mjestima i župama. Neka je nastupio. Treba svjedočiti. To nije sporno. No, poteškoća nastaje kad „izgubljena ovca“ želi preko noći postati pastir. Ovci je biti u stadu i dio stada koje sluša pastira. Dr. Tomac se povremeno počinje ponašati kao onaj koji si uzima pravo biti katolički prosvjetitelj i naučitelj.
Uz to, svojim nastupima, osobito u BiH, priča prilagođene priče ovisno koja vrsta ljudi sluša. U to nas on sam uvjerava. Najnoviji primjer imamo s njegova nedavnoga nastupa u Hercegovini gdje se on ispričava i podilazi Živku Budimiru koji si je, to je svima jasno, na moralno upitan način uzurpirao mjesto predsjednika Federacije. Tog istoga Budimira prije godinu dana taj isti Tomac je glasno i jasno prozivao kao otpadnika i izdajnika hrvatskih interesa. Međutim u međuvremenu se obraćenik Tomac još jedanput „obratio“ i spoznao nove istine. Tako on kaže da razumije Budimira što je preuzeo službu koja mu, to je činjenica, ni po čemu ne pripada i da mu je žao što ga je prije nepravedno kritizirao. Tomac je još dodao kako nije znao okolnosti pa je tako tada govorio. A što si govorio ako nisi znao činjenice i okolnosti? Znači li to da i sad govoriš tako jer ne poznaješ činjenice i okolnosti? Kako vjerovati ovakvima da su vjerodostojni i u drugim svojim ispovijestima?
Istini za volju, radost zbog bilo čijega obraćenja mora biti velika i takve treba iskreno prihvatiti u zagrljaj Crkve. Ipak, ne smijemo takve, bez vjere koja je zubom vremena i kušnjama provjerena, stavljati na pijedestal svjedoka kojima se ushićena i neupućena katolička svjetina divi. Tako ispada da su oni koji su cijeli život kroz teška vremena živjeli i svjedočili vjeru suvišni, a radujemo se onima koji su nedavno crvenu knjižicu zamijenili krsnim listom. Široka je tema da bi stala u crticu jedne kolumne, ali važno je i o ovome promišljati. Mišljenja sam da nije uputno kad nam uglavnom svjedoče novoobraćenici, a prokušane svjedoke guramo u stranu. Zato je moja poruka i Tomcu i sličnima: Nemojte od svoga obraćenja, kojem se radujem, praviti novu ideologiju i spektakl i nemojte se najedanput pretvarati iz odlutale ovce u pastira koji želi druge ovce voditi. Obraćenje traži kajanje, šutnju, post, osamu, pokoru, ispriku, slušanje prokušanih pastira…
Kuhar fra Zvjezdana Linića
I danas se zna čuti stara uzrečica: „Ručao sam ko fratar“. Taj izričaj je sigurno nastao s nekim logičnim razlogom. Danas teško možemo izreći takvu konstataciju. Puno je fratara i svećenika koji žive u župama sami bez domaćinstva, bez kuharice i mogućnosti tog zamišljenoga „fratarskoga ručka“. Dapače, u dnevnim obvezama i žurbi često ostaju bez ikakva ručka. No, ovo pišem izazvan objavom priloga u dnevnim novinama koji donosi recepte, kako oni pišu, osobnoga kuhara fra Zvjezdana Linića. Čovjeku pamet stane dokle se trka za zaradom razmahala! Novine tim naslovom, stvar je jasna, žele pridobiti kupce ne pitajući se jeli uopće to primjereno, ukusno, istinito. Najprije je laž da fra Zvjezdan ima osobnoga kuhara. Naime, u kući „Tabor“ u Samoboru postoji kuhar/ice koji uz pomoć ostalih kuha za sve sudionike i kućno uposleno osoblje. Svi koji su tamo boravili znaju da je hrana pripremana brižljivo ali da je jelovnik skroman. Nema tu nekih gastronomskih specijaliteta kako novinski prilog želi sugerirati. Čak se, kojeg li paradoksa, donose kuharski recepti i specijaliteti za dobar post. Tako se, možda i uz fra Zvjezdanov nehotični pristanak, u konačnici zlorabilo njegovo ime kako bi netko imao profit. I u trenutcima dok fra Zvjezdan nosi križ ozbiljne bolesti, drugi na njegovom imenu prave svoju slavu i zaradu. Nije dobro kad se od svega kreira ekskluzivna priča. Ta priča o prehrambenim specijalitetima je u svakom slučaju bila neprobavljiva i neukusna!
fra.mario@tel.net.ba
NAPOMENA: Fra Mario piše izvorno za „Naša ognjišta“, ali je TN ustupio ovaj tekst, na čemu zahvaljujemo!
