Odoh danas pozdraviti se s dva susjeda i prijatelja, koji su jutros došli iz tuđine kako bi sutra s cijelom obitelji ( a dok djeca nisu još za škole!) otputovali u tuđinu.Ode njih devetero, a i onako poluprazno selo ostade još pustije. Kažu, dolazit će oni, ali da im malo pripazim na kuće. Mene baš nađoše, ali…?!
Odlazi, iseljava mladost u naponu snage, rade i zarađuju tamo negdje u tuđini, ostaju samo stariji čeznutljivo gledajući za njima. I čekajući blagdane, možda vikende, možda godišnje odmore da vide djecu, unuke…
Dolazak je možda, a odlazak – iseljavanje sigurno, svakodnevno, do kada? Ima li lijeka iseljavanju, ima li nade u povratak?
Pronađoh jednu staru pjesmu, za subotnju večer, sjetnu…
OGNJIŠTA NAŠA POLAKO SE GASESESESE…
Ognjišta naša polako se gase.
Miris vruće pogače nestao je davno.
A bake sjetno pričaju djeci:
o ognjištu, žeri, saču, o sreći.
Priča oronula baka o tavanskom dimu,
mirisu ječmenjaka.
Sretna je bila kad sinovi njeni,
njih četvorica, četrdeset prstiju
pružaše prema ognjištu.
„Sinovi moji“, doziva baka,
„dođite, oživite selo utišalo!
Majka će veliku pogaču ispeći,
na velikoj vatri, na našem ognjištu“.
Dođoše četiri sina,
četiri sunca obasjaše majku,
grle je sinovi i prste griju,
na velikoj vatri, na njenim grudima. (lj.đ.)
www.tomislavnews.com
