On je znao da je život čarolija. Otišao je 17. travnja 2014. godine, u 88. godini života, no već davno prije, bolujući od raka i Alzeheimerove bolesti, povlači se od javnosti i piše oproštajno pismo svojim prijateljima i čitateljima. Piše poemu koju poklanja životu, trenutku koji se događa sada, a koji je ono najvrjednije što imamo. Vrijedi pročitati.
…
“Kada bi Bog makar na sekundu zaboravio što je od mene postalo i podario mi malo duži život, to bih vrijeme iskoristio najbolje što mogu.
Vjerojatno ne bih mogao izreći sve što mislim, a sasvim sigurno pažljivije bih promišljao o tome što ću reći.
Ne bih cijenio stvari po tome koliko vrijede nego što znače.
Malo bih spavao, a više bih sanjao, jer znam da sa svakom minutom koju provedemo zatvorenih očiju gubimo 60 sekundi svjetla.
Hodao bih kad drugi stanu, bio bih budan dok drugi spavaju.
Kad bi mi Bog podario malo više života, proveo bih to vrijeme ležeći na suncu, predajući mu na milost ne samo svoje tijelo, već i dušu.
Upozorio bih sve ljude da griješimo kad mislimo da se prestajemo zaljubljivati kad ostarimo, a ni ne slutimo da stariti počnemo tek onda kad se prestanemo zaljubljivati.
Djeci bih dao krila, ali i slobodu da sami uče letjeti.
Starim bih ljudima rekao bih da smrt ne donosi starost, nego zaboravljanje.
Naučio sam da svi želimo živjeti na vrhu planine, a ne znamo da je istinska sreća u putu i načinu na koji se penjemo uz liticu.
Naučio sam da će mala šaka tek rođene bebe što se obavije oko njegovog prsta, zarobiti oca za cijeli život.
Naučio sam da čovjek ima pravo i obavezu na drugog čovjeka gledati s visine samo kad mu daje ruku da se podigne s tla.
Govori uvijek ono što osjećaš, a ne što misliš.
Kada bih znao da je danas posljednji put da te gledam kako spavaš, zagrlio bih te svom svojom snagom i molio se Bogu da mi dopusti da budem anđeo čuvar tvoje duše.
Kada bih znao da je ovo posljednji put da te vidim, rekao bih ti “Volim te”.
Uvijek postoji sutra, i život nam daje šansu da popravimo stvari.
Ali ako griješim, i ako je danas sve što još imam, volio bih ti reći koliko te mnogo volim i da te nikada neću zaboraviti. Bio mlad ili star, sutra nije nikome zagarantirano.
Danas je možda vaš posljednji dan s onima koje volite i zato ne smijete čekati: učinite to danas, za slučaj da sutra možda nikada ne stigne.
Siguran sam da će vam biti žao propuštene prilike da danas podarite smiješak, zagrljaj, poljubac, ili što ste bili prezaposleni da svojim voljenima ispunite posljednju želju.
Nađite vremena da im kažete “Žao mi je”, “Oprosti mi!”, “Molim”, “Hvala” i sve druge lijepe riječi koje znate.
Nitko vas neće pamtiti po mislima koje ste skrivali. Zamolite stoga Boga za mudrost i snagu da ih izrazite.
Pokažite vašim prijateljima i voljenima koliko su vam važni.
Pošaljite ovo pismo onima koje volite.
Ne učinite li to danas, sutra će biti kao jučer.
Ne učinite li to nikad, ništa neće značiti. Zato učinite to sada.
Vama, s mnogo ljubavi
Vaš prijatelj,
Gabriel García Márquez”
www.tomislavnews.com/ Gimnazija Marka Marulića Tomislavgrad
