Iza autorice Marije Pavković – Baković, iako poetese mlađeg naraštaja, stoji iznimno bogata biografija. Profesorica je, novinarka, lektorica, recenzentica i još mnogo toga.
Viđamo je na uglednim bosanskohercegovačkim književnim festivalima čije je kriterije vrlo teško zadovoljiti. Viđamo je na dodjelama nagrada, raznim javnim nastupima, a njezine stručne kritike i prikazi knjiga, osobito plijene pažnju. Iako ne dijeli s javnosti, daju se pronaći desetci uglednih književnih časopisa, zbornika i sl. u kojima su objavljene i njezine pjesme.
Prošle godine je publici predstavljena njezina prva zbirka pjesama „Čekanja“. Ona sadrži četrdeset pjesama, prostorom kratkih, a smislom i sadržajem dubokih, zato svaku pjesmu treba pročitati s razumijevanjem i više puta, što neće oduzeti mnogo vremena, ali će pročitano na dulje vremena obuzeti naše misli tražeći odgovor na vječno (čitateljevo) pitanje: što je pjesnik htio reći?
Što je, dakle, pjesnikinja Pavković htjela reći svojim stihovima? Ne znamo što je ona htjela reći, ali se usuđujemo napisati što smo i kako mi pročitali iz njezinih stihova, iz pjesama podijeljenih u dva ciklusa: Jesen i Proljeće, baš tako, rekli bismo kronološki obrnuto poredanim godišnjim dobima, ali i životnim.
Ne želimo se upuštati u stručnu ocjenu stihova, po mnogo čemu pohvalno neobičnim u bosanskohercegovačkom i hrvatskom pjesništvu, stručnu ocjenu napisali su recenzenti knjige, akademski profesori. Iznijet ćemo u ovom kraćem osvrtu na pjesme osobne dojmove, osjećanja koja su u nama probudile riječi pjesama dok smo ih glasno izgovarali. Zvonile su, odjekivale, poneka jasno, a poneka od njih muklo, odzvanjala je „tihoćom“.
Od mlade pjesnikinje uglavnom se očekuju pjesme pune radosti života, razigranost, lepršavost stihova koji pršte od ljubavi, a Pavkovićka je i tu časna iznimka, ne uklapa se u stereotipe lirike kakva najčešće jest: ravnomjernog ritma, najčešće rima, stihovi koji brojem slogova slijede jedan drugog…
U „Čekanjima“ toga nema, i riječi i stihovi su „razbacani“, a ipak skladno povezani nevidljivim nitima koji tvore cjelinu, sažimaju riječi u stihove, stihove u pjesmu, u zaokruženu sliku, u dojmljiv prizor, pa vam nakon čitanja svake pjesme, ponekada i svakog stiha, treba duboko udahnuti ili uzdahnuti, kao u pjesmi „Odlazak“:
Tvoje oči
rastvaraju tamnoplave zastore
oživljavaju hladne, spore
otkucaje.
Pjesme iz zbirke „Čekanja“, iako kratke, ne čitaju se u jednom dahu, njih treba pročitavati, o značenju svake riječi, njezinom mjestu u pjesmi, o smislu slike, prizora, koji se stvara čitatelju pred očima dok je čita, pročitava. U ovim pjesmama nema nepoznatih ni zagonetnih riječi, zagonetno je tek ono što se ukaže nakon pročitane pjesme, kad se „rastvaraju tamnoplave zastore“, ostavljeno je, dakle, čitatelju domisliti, dovršiti „nedovršene“ pjesme, čime je, između ostalog, potvrđena autoričina književna zrelost. Većina pjesama se i doima kao nedovršene, sa samo jednom strofom, za koju ćete pomisliti kako je tek prva, a ne i posljednja:
„Svu težinu Zaborava
Na pupoljcima ruže
Zaspale u hladu
Procvale klupe“ (U HLADU)
Nema u Pavkovićkinim stihovima filozofije, sve je jasno rečeno, na dlanu darovano i očito, pa ipak na čitatelja ostavljaju duboki trag, kao oštra zraka sunca koja se u sred hladne duvanjske zime odjednom i iznenada pojavi i oči zabljesne!
…..
I dalje miriše na žarko svjetlo prozora,
Na ono iza kojega se nikada nismo zaklanjali.
Možda“.
Ima u stihovima ove pjesnikinje neke neobične nježnosti, tananih stihova, neke zagonetne slutnje nedočekanog čekanja, za koje ne znamo ni što čekamo ni hoćemo li to što čekamo dočekati, sve je pod znakom sumnje, pod „možda“, kao u posljednjoj pjesmi u Čekam Čekanja u zbirci „Čekanja“:
…….
Čekam Čekanja
Povratak jednog ljiljana
Zaspalog u sjeni dugačkih
Vlati trave.
Znam da će ponovo
Procvjetati
…
Možda sljedećeg proljeća.
Teme njezinih pjesama su svakodnevne, život zaustavljen u zanimljivom trenutku za pjesnikinju, tek toliko dok uzme olovku i taj tren nadahnuća prenese na papir, oslika riječima, stihom, pjesmom.
Iako se na prvo čitanje čini kako Pavkovićka u svom izričaju, u stihotvorbi nema uzora, nas je svaka pjesma svojom „bojom“ i ponekom riječi (brijeg, opomena…) podsjetila na pjesme velikog hrvatskog pjesnika prošlog stoljeća A. B. Šimića, zato ne čudi da je autorica „Čekanja“ u dvije godine zaredom (2019. i 2020.) nagrađena nagradom A.B.Šimić za mlade pjesnike.
Vjerujemo da je u pripremi i druga zbirka pjesama ove mlade pjesnikinje, jer ova prva najavljuje veliki pjesnički potencijal, veliki Božji dar koji joj je dodijeljen i bio bi grijeh ne iskoristiti ga koliko god je to moguće, a na radost čitateljicama i čitateljima, ljubiteljima dobre poezije.
Piše: Ljuba Đikić/tomislavnews.com
