Svjetski dan slobode medija obilježava se svake godine 3. svibnja od 1993. godine kad ga je proglasila Glavna skupština Ujedinjenih naroda.
Cilj obilježavanja tog Dana, koji okuplja medijske profesionalce, koji potom procjenjuju stanje slobode medija i raspravljaju o mogućnostima za rješavanje brojnih izazova, jest podizanje svijesti o važnosti medijskih sloboda i njezinih temeljnih načela.
Obilježava se na godišnjicu Windhoeške deklaracije, izjave o principima slobodnih medija koju su sastavila skupina afričkih novinara 1991. godine u Windhoeku, u Namibiji, s jedinstvenom vizijom – zaštititi temeljna prava slobodnog tiska.
*************************************************************************
Prije četiri godine (bila je to godina Općih izbora kao i ove godine, ako ih bude?!) objavili smo osvrt na novinarstvo u B i H i šire, a ove godine ponavljamo isti tekst jer se stanje nije nimalo popravilo u medijima u B i H, štoviše, još je manje sloboda, još je manje pravih, hrabrih, mladih novinara?! Strah je novinarima, kao uostalom i drugim ljudima, zvanjima i zanimanjima, osim političkoj nesposobnoj eliti, ušao u kosti, jer nema prave ni pravne države, nema zakona, nema zaštite za sve one koji misle svojom glavom, koji ne žele sagnuti glavu pred moćnicima, pred političarima. Strah za goli život, strah za golu egzistenciju, sveo je novinarsku profesiju “biti daktilograf, još lakše kopirač i pisati, kopirati tuđe misli, tuđe tekstove, a potpisati kao svoje i braniti to pred javnošću”, a javnosti, javnog mnijenja u B i H i nema, a kamo li da ga mediji, novinari usmjeravaju, oblikuju. Novinari su danas, u većini, a čast izuzecima, samo prenositelji priopćenja, izjava, tuđih misli, citata, bez osobnog stava, bez komentara, dakle, evidentičari društvenih zbivanja.
Evo, dakle, osvrta objavljenog 2018. godine, a kao da je jutros pisano:
UZ SVJETSKI DAN SLOBODE MEDIJA: „Lakirano novinarstvo“ ili sam svoj novinar i sam svoj medij
Piše: Ljuba Đikić
Prije otprilike pola stoljeća otišla sam s fakulteta gdje sam nešto naučila o novinarskoj struci (za mene mnogo više od toga – životnom pozivu!), više o teoriji nego u praksi, ali u pola stoljeća pisanja i objavljivanja u različitim medijima, uređivanja nekih, te svakodnevnog čitanja i življenja u novinarstvu, daje mi za pravo osvrnuti se na današnje novinarstvo u B i H, ali i širem okruženju…
Dugo sam premišljala napisati ovaj osvrt ili ne, jer sam odavno umirovljenica, ali još uvijek podobro aktivna u medijima, možda više nego ikada, pa odlučila- hoću, barem dotaknuti osnovne zamjerke medijima koje svakodnevno pratim.
Odmah priznajem da već desetak godina novine ne čitam redovito, jer, jednostavno u njima imam malo što pročitati što već nisam pročitala na portalima, vidjela na TV, a ponekad čula i na radiju.
Novine, a govorim o dnevnim novinama u B i H, ustvari više o njihovim portalima na internetu, uglavnom prenose različita, a probrana priopćenja političkih stranaka, institucija, javnih poduzeća, političara, riječju javnih osoba. Uz to kopiraju tekstove s lokalnih portala, uz nekakav, kako ga neki vrli novinari nazvaše „korak dalje“, a koji se sastoji u premještanju redoslijeda rečenica i, eventualnom, telefonskom pozivu nekoj osobi koja se spominje u pročitanom tekstu da potvrdi istinitost pisanja. Ne sjećam se kad sam pročitala u novinama, u drugim javnim medijima, javljanje s terena, ponekad samo o nesretnim događanjima, reportaža je odavno zamrla, istraživačko novinarstvo-što je to?
Lakše je i sigurno zanimljivije čitateljima novina, medija (tako misle i uređuju urednici!) čak i onih koje se reklamiraju kao “obiteljski“ objavljivati recepte za jelo, preporuke za čišćenje stana, pa redovita izvješća što danas rade neka estradne zvijezde, koje im, nerijetko, same to pošalju uz prigodne fotografije, zatim erotske fotografije i savjete za dobar seks, jer djeca nemaju seksualni odgoj u školama, pa neka ih barem obiteljske novine odgoje na tom području. Treba li zato nekoga čuditi što se novine sve manje kupuju, što naklada iz dana u dan pada. Možda se jednoga lijepoga dana vrati ugled tiskanim medijima, ali to je daleka budućnost kad su u pitanju ovi prostori.
Naravno, postoje, zamislite, hrabre iznimke, hrabri novinari, ali ih je malo, tek toliko da potvrde pravilo da je novinarstvo, posebice u tiskanim medijima, u velikoj krizi, a mladih, hrabrih novinara, jako je malo, zanemariv broj. Ne, diplomiranih novinara je svake godine sve više, ali govorim o hrabrim novinarima, onima koji su se istrgli iz “kalupa” profesorskih predavanja i uputa, jer su i samo predavači, profesori politički dobro “ukalupljeni”, nažalost!
Opravdano je postaviti pitanje: gdje nestane stotine diplomiranih novinara koje svake godine promoviraju fakulteti. Nakon promocije i diplome, negdje nestanu, utope se u državne ili javne institucije odraditi pripravnički staž, rade posao koji nema veze s novinarstvom, ukoliko se pod tim ne podrazumijeva „glancanje“ ugleda nadređenima, lajkanje njihovih izjava i fotografija na portalima, FB i drugim društvenim mrežama?!
I konferencije za medije su podobro izašle iz mode? Puno je lakše PR-stručnjacima, odnosno glasnogovornicima, osobama u uredima za odnose s javnošću (sve posredno, ništa oči u oči, pitanja i odgovori) napisati priopćenje, ustvari mišljenje nadređenog poslati e-mailom na adrese medija, novinara. A ovi to jedva dočekaju, bez dodatnih pitanja i mogućih objašnjenja, iako se iza svakog takvog priopćenja krije, sigurno, dobra, zanimljiva, ne nužno pozitivna priča koju bi trebalo istražiti. Ali tko bi se time zamarao, jedino ako je urednicima stalo, a najčešće nije?!
Uobičajeno, hrabro pitanje lokalnih novinara kada imaju prigodu razgovarati s lokalnim ili stranačkim čelnicima, ustvari više konstatacija koja je, jadno, vrlo česta jest : ” Vi ste najviše učinili od svih dosadašnjih, kako vam to uspijeva, u čemu je tajna vašeg uspjeha?” (haha!)
Linija nezamjeranja u novinarstvu nikada nije bila deblja, zašto?
Pa zato što su takva vremena da i mladi i stariji novinari jedva preživljavaju od svog rada, ako je to uopće rad, ono što bi željeli raditi i kako bi trebali. Kažu da glad očiju nema, a to u novinarstvu znači da nema gladna junaka „ili se pokloni, ili se skloni“, piši kako ti kažu ili će te skloniti moćnici, pa ti živi! A takvi, malo hrabriji novinari, konobare po birtijama, rade na stranim bauštelama, sezonci su po Dalmaciji…
Najnoviji izum u novinarstvu treba pripisati, ili su i oni od nekoga prepisali, Vladi HBŽ. Tamo djelatnici u Vladi, iz Službe za odnose s javnošću, uz svakodnevna priopćenja koja mediji masovno objavljuju, rade velike intervjue s predsjednikom Vlade, ministrima, direktorima javnih poduzeća u Županiji…, i takve „novinarske uratke“ serviraju medijima. I naravno, mediji objavljuju, što bi drugo?! Takvo novinarstvo spada pod vrstu „sam svoj novinar“, dakle, neki dužnosnik diktira i pitanja i odgovore svome službeniku, što ovaj malo uredi, podeblja kao važne odgovore i pošalje u javnost.
Ima iznimaka, vrijedi spomenuti Centar istraživačkog novinarstva, ali ta istraživanja i rezultati dostupni su malom broju ljudi, a te objave rijetko zapnu za oči onima koji bi trebali reagirati “po službenoj dužnosti“. Ma kakvi!
Ponekad se na nekim portalima pojave i dobri autorski komentari, kolumne (jedan mostarski portal), ali ta „pametovanja“ kao da ne zanimaju ni čitatelje, a ne zarezuju ih ni prozvani, ni uočene negativne pojave, dakle, nema ni kritične mase čitatelja koji bi se nekako aktivirali…U poplavi neozbiljnih novinara i novinarstva, što je kao redovito stanje, ni ozbiljni novinari i dobri tekstovi nikoga ” ne diraju”?
Ovo je izborna godina u B i H pa je očekivati još više „lakiranog novinarstva“, lak i četkice se već naručuju, a lakirera novinara ili molera ima dovoljno.
Pa struko, kolege i kolegice drage, neka nam je sretno vrijeme pred nama, vrijeme krečenja i lakiranja, možda dođu bolji i slobodniji dani i za novinare i za medije, dani kad ćemo biti hrabriji, pa objektivno i istinito istraživati, izvješćivati, pisati?!
Naravno, prije svega mislim na pismene (danas je sve manje pismenih?) mlade novinare da dadnu svoj obol novinarskoj slobodi, slobodi medija, da se istrgnu iz zagrljaja sve više nesposobnih, primitivnih, bahatih i gramzljivih političara, nikada gorih u dobrog naroda! Treba vjerovati i nadati se da dolazi vrijeme mladih hrabrih ljudi, prigodno mislimo na novinare!(2018.)
www.tomislavnews.com
