O. Ćirko istaknuo je da Crkva svakodnevno poziva na „jednako dostojanstvo muškarca i žene. Muškarac nije vlasnik svoje žene i ne može raditi nad njom što hoće. Žena mora uvijek štititi svoje dostojanstvo žene, supruge i majke
Povodom obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama i 5. obljetnice rada Skloništa za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja – Caritas Nadbiskupije Split organizirao je okrugli stol „Obitelj i pomagači u vrtlogu nasilja” u četvrtak 24. studenoga u Bračnom i obiteljskom savjetovalištu Splitsko-makarske nadbiskupije u Splitu.
O temi su govorili: Renata Jurčević, dipl. socijalna radnica i ravnateljica Centra za socijalnu skrb Omiš, o. Jozo Čirko, Marta Grbić, mag. psych., i Ružica Đonlić, dipl. catech., stručni tim Skloništa za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja. Nazočili su brojni predstavnici institucija koje surađuju s Caritasom te poneke bivše i sadašnje žrtve obiteljskoga nasilja.
Socijalna radnica Renata Jurčević u izlaganju naslovljenom „Obitelj i pomagači u vrtlogu nasilja” naglasila je epidemiju ubojstava, kazavši da svaki mjesec dana najmanje jednu ženu ubije njezin partner te se upitala što drugo očekivati kada sudovi šalju poruku da se s tim zločinom lako izvući? „Posljednjih godina nasilje u obitelji postalo je tema javnog karaktera. Otvoreno razmatranje te tematike ukazuje na činjenicu da je javnost postala senzibilizirana na obiteljsko nasilje koje se javlja u različitim oblicima, kao što su tjelesno, verbalno, emocionalno, psihološko, seksualno i financijsko – materijalno.
Najčešći oblik nasilja u obitelji nastaje između bračnih partnera. Poznato je da je u većini slučajeva muškarac zlostavljač, bilo da tuče, siluje ili na neki drugi način zlostavlja svoju suprugu. No, postoje i slučajevi gdje je i žena zlostavljač. Česte žrtve obiteljskog nasilja su, također, i djeca”, istaknula je predavačica, dodavši da upravo djeca znaju kopirati ponašanja svojih roditelja te ponekad postaju novi naraštaji zlostavljača.
Činjenica da je javnost sve više svjesna tog problema nameće brojna pitanja – koliko se toga promijenilo kao i u kojoj mjeri je zaštita žrtve nasilja poboljšana, koliko je rad sa žrtvama i počiniteljima nasilja profesionalno zahtjevan za pomagače, koji je pravi način na koji možemo pružiti podršku pomagačima? Socijalna radnica je dodala da neki stručnjaci smatraju da rijetko koja osoba nije doživjela nasilje te da je razlog nepoznavanja i nereagiranja u tome što članovi obitelji u pravilu nastoje prikriti tu činjenicu kako bi sačuvali idealnu sliku svoje obitelji pred okolinom, a nasilje, kao i ostale nepoželjne pojave, ostaje privatna stvar članova. Brojne žrtve zlostavljanja uopće nisu svjesne toga o čemu se radi jer su ih zlostavljači uvjerili da su zaslužile sve to što im se događa ili da je takvo ponašanje potpuno prikladno uvjetima.
„Svima koji radimo sa žrtvama nasilja važno je znati da u trenutku kad se žena žrtva nasilja u obitelji obraća nekoj od institucija društva, to nasilje obično traje već dulje vrijeme. Većina žena, njih 54%, prvi kontakt s nekom institucijom (uglavnom su to policija ili centar za socijalnu skrb) uspostavlja nakon što nasilje traje već više godina – u prosjeku više od 10 godina, premda je raspon godina vrlo velik i kreće se čak do 31. Duljina trajanja nasilja do trenutka kad žena uspostavlja prvi kontakt s nekom institucijom opisuje težinu problema s kojim se svi koji rade sa žrtvama nasilja suočavaju, ali isto tako determinira uspješnost njegovog rješavanja”, istaknula je Jurčević.
U nastavku govorila je o tomu kako pomoći žrtvi te je, između ostaloga, istaknula da je treba saslušati bez procjenjivanja i osuđivanja, pokazati joj da vjerujemo u njezinu priču, dati joj do znanja da nasilje nikada nije rješenje te da je njezina sigurnost najvažnija i da ona nije kriva za zlostavljanje. Očekivanja žrtve su: da ih se sasluša i ne osuđuje, da im se pruži potpuna informacija i ne nameću rješenja, da im se pruži podrška i dr.
Da bi u svom radu bili uspješniji nužno je: razvijati preventivne sadržaje kojima je cilj rano otkrivanje nasilja; žrtvama dati potpunu informaciju o postupcima koje planiramo poduzimati, o mjestima na kojima mogu dobiti potrebnu pomoć, kao i o našim nadležnostima; uvijek, kada je moguće uključiti širu obitelj u pružanju podrške žrtvama; poznavati i poštovati protokole postupanja, razvijati i poticati multisektorsku suradnju i brinuti o svome „profesionalnom zdravlju”, kontinuirano se educirati, zatražiti profesionalnu podršku uključivanjem u superviziju ili neki drugi oblik podrške.
Na kraju izlaganja naglasila je da samim pomagačima treba pomoći a najbolji način je „supervizija” – oblik specifičnoga profesionalnog vođenja, učenja i razvoja čiji je cilj osiguranje i razvoj kvalitetne komunikacije i suradnje u profesionalnom kontekstu. „Zadovoljan i kvalitetan zaposlenik garancija je dobre kvalitete usluge korisnicima”, zaključila je Jurčević.
O radu Caritasova Skloništa za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja govorile su: Marta Grbić, mag. psych. i Ružica Đonlić, dipl. catech. Osnivač Skloništa je Caritas Splitsko-makarske nadbiskupije, a otvoreno je 15. studenoga 2011. Stručni tim čine voditeljica, psihologinja i socijalna radnica. Kapacitet je 9 osoba, a dostupnost 24 sata za MUP, CZSS i korisnice u Skloništu. Budući da je to jedino sklonište od Splitsko-dalmatinske do Dubrovačko-neretvanske županije, kroz proteklih pet godina upućen je 131 zahtjev za smještaj, realizirana su 43, a odbijeno 88 zahtjeva. Financira se uz pomoć Splitsko-dalmatinske županije, Grada Splita, Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku i Caritasa Splitsko-makarske nadbiskupije (svakodnevni ručak, donacije hrane, higijenskih potrepština, odjeće i obuće, pomoć tehničkog osoblja).
Aktivnosti Skloništa su: zbrinjavanje i smještaj korisnika, individualni rad s korisnicima, grupni rad s korisnicima i prevencija nasilja u obitelji. Korisnicima se, osim krova nad glavom, pruža psihološka i duhovna pomoć (socijalni radnik, psiholog i teolog). Naglasile su da bi se rad poboljšao mora se voditi računa o ograničenosti kapaciteta, potrebna je bolja umreženost sa suradnicima i bolja informiranost o počinitelju nasilja (sudskim procesima), nepostojanje sustavnog i kontinuiranog rada s počiniteljima nasilja-obuhvaćanje cjelokupne pojave nasilja u obitelji.
O. Ćirko istaknuo je da Crkva svakodnevno poziva na „jednako dostojanstvo muškarca i žene. Muškarac nije vlasnik svoje žene i ne može raditi nad njom što hoće. Žena mora uvijek štititi svoje dostojanstvo žene, supruge i majke. Iz splitske policije doznajem da se svakoga dana u prosjeku jave barem tri žene žrtve nasilja, a koliko ima tek onih koji ne prijave nasilje”, naglasio je Ćirko te dodao da se svećenicima na župama javljaju one žene koje žele da se za njihovo nasilje ne zna u susjedstvu i u obitelji. Uvijek prvo potakne da moraju prvo prijaviti nasilje policiji, a ne libi im se reći da uzmu djecu i odu od nasilnika jer u takvim uvjetima rastava nije grijeh. Trebaju spasiti djecu, kad već brak ne mogu spasiti. „Obitelj je gnijezdo ljubavi, a kad se dogodi nasilje ono više nije gnijezdo ljubavi nego gnijezdo pakla”, poručio je o. Ćirko.
Ravnateljica Caritasa s. Vlatka Topalović naglasila je da je društvo jako ranjeno, a Sklonište za žene žrtve obiteljskog nasilja je jedna mala djelatnost koja čini veliko dobro za društvo i samoga pojedinca. Nastoji se osobu izvesti iz krize, osposobiti za život i pomoći joj da se osjeća sigurno, vrijedno i voljeno.
