Prigodno, donosimo-prenosimo Razgovor s Andrijom Vučemilom, objavljen u NL prije tri godine
Danas je u Tomislavgradu održana 6. sjednica Općinskog vijeća Tomislavgrad, na kojoj su, uz ostalo, vijećnici donijeli Odluku o dodjeli općinskih javnih priznanja brigadiru hrvatske vojske Marijanu Perkoviću zbog zasluga u Domovinskome ratu, te književniku Andriji Vučemilu za životno i književno djelo.
Dobitnicima će javno priznanje i medaljon općine biti uručeni na Svečanoj sjednici Općinskog vijeća povodom Dana općine, 8.srpnja 2013.godine.
O ostalim točkama dnevnog reda sa sjednice OV donosimo uskoro!
Sada,prigodno, donosimo-prenosimo Razgovor s Andrijom Vučemilom, koji je Novi list objavio prije tri godine i koji je, čini nam se, najpotpuniji Vučemilov životopis :
Andrija Vučemil: Umjetnost mora imati svoje dostojanstvo
Bio sam i ostao kršćanski socijalist. Mene mnogi lijevi optužuju da sam suviše desno, a desni da sam previše lijevo, a ja sam na »Putu u nedogled«. To je naslov moje nove poeme u kojoj sam dao presjek cijele tragedije hrvatskoga naroda Andrija Vučemil, hrvatski i riječki književnik obilježava 70 godina života i 40 godina od objavljivanja prve pjesničke zbirke »Na smrt naslonjen«. Tim povodom 27. studenoga bit će predstavljena pjesničko-slikarska mapa »…Bio jednom jedan otok… Goli otok…« s Vučemilovim pjesmama i radovima likovnih umjetnika Josipa Botterija Dinija i Nevenka Žunića, dok će o stvaralaštvu Andrije Vučemila govoriti Milorad Stojević, Darko Gašparović, Marijan Jurčević i Ljubomir Stefanović. Tom prilikom bit će predstavljena i pjesnikova najnovija knjiga »Kvarnerska rapsodija«.
Andrija Vučemil rođen je 1939. u Oplećanima u Duvanjskom polju. Školovao se u Tomislavgradu, Bolu na Braču, Imotskom, Zagrebu, Ljubljani i Rijeci. Nakon šestogodišnje robije, od čega pet godina na Golom otoku, i završetka studija, radi u Rijeci kao kazališni redatelj, socijalni radnik, profesionalni književnik i nakladnik. Nakon prve knjige objavljene 1969. ne smije javno djelovati pod pravim imenom, pa u riječkom Pionirskom kazalištu režira pod pseudonimom Ante Majin.
Tek godine 1990. Matica hrvatska u Zagrebu objavljuje mu »Duvanjsku rapsodiju« i od tada aktivno sudjeluje u društvenom i kulturnom životu Hrvatske. Pokretač je časopisa »Književna Rijeka«. Dosad je objavio petnaest knjiga pjesama i tri knjige publicistike. Pjesme su mu prevedene na nekoliko jezika, a od priznanja izdvajamo prestižnu nagradu »A. B. Šimić« i nagradu za poeziju »Dubravko Horvatić«.
Rođeni ste u Hercegovini. Kako je došlo do vašeg dolaska u Rijeku?
– Jedan sam od rijetkih koji se mogu pohvaliti da imaju dva zavičaja. Rođen sam prije sedamdeset godina, na dan proglašenja Banovine Hrvatske. Dio djetinjstva proveo sam u rodnom kraju, u hercegovačkom kršu, na poljima i planinama. Onda sam stjecajem okolnosti osnovnu školu otišao završiti u Bolu na Braču, a poslije toga moj drugi zavičaj postalo je Hrvatsko primorje, odnosno Kvarner.
U Rijeku sam došao slučajno. Bio sam upisao komparativnu književnost i hrvatski jezik 1968. u Zagrebu. Tada mi je jedan čovjek iz službe državne sigurnosti došao u studentski dom i rekao da bi bilo dobro da odem iz Zagreba jer da se spremaju neki burni događaji. U Rijeci sam imao rođaka dominikanca, Marijana Jurčevića, i pitao sam ga što da radim. On mi je predložio da dođem u Rijeku jer da i tu postoji akademija. Tako sam sasvim slučajno završio u Rijeci i ovdje ostao više od četrdeset godina. Zato Kvarner smatram svojim drugim zavičajem i tom Kvarneru posvetio sam tri posljednje knjige – »Kvarnerski krug«, »Iza Učke« i »…Bio jednom jedan otok… Goli otok…«, koje su sada objedinjene u jednoj knjizi pod naslovom »Kvarnerska rapsodija«.
Moja prva knjiga u slobodi bila je »Duvanjska rapsodija«, a sada dolazimo do »Kvarnerske rapsodije«. Kvarner je moj novi zavičaj u kojem sam zaista sretan. Uz sva politička razilaženja i kriva shvaćanja moje pozicije, ja sam s Rijekom jako zadovoljan. Ne stidim se svoje katoličke vjere i kršćanskog duhovnog opredjeljenja. Ne bih volio da se to odrazi na recepciju mojih djela. Domoljublje je druga stvar. U pozitivnom smislu je dobra stvar, ali zlouporaba u neke druge svrhe najveći je mogući zločin.
Kako ste se snašli u Rijeci?
– Jako dobro. Rijeka je u ono vrijeme, u odnosu na druge gradove u Hrvatskoj, za nas politički nepoćudne bila donekle grad u kojem si imao šanse. Ako si bio sposoban, radišan i nisi se upletao u politiku mogao si preživjeti. Početkom sedamdesetih godina predavao sam hrvatski na dominikanskoj gimnaziji u Bolu na Braču. Nudili su posao i mojoj supruzi Maji u kazalištu lutaka, a mogli smo dobiti i stan. Međutim, radije smo se vratili u Rijeku gdje sam dobio mjesto redatelja u Pionirskom kazalištu. To mi je bio izazov, jer sam se kroz gimnaziju i kasnije bavio dramaturgijom. Volio sam režirati i smišljati predstave. Kazalište mi je bilo blisko. Kao student u Rijeci sam surađivao i s lutkarskim kazalištem. Jedno vrijeme bio sam i lektor. Onda sam sedam godina vodio Pionirsko kazalište i potpisao 24 režije.
U Rijeci sam objavio i svoju prvu knjigu »Na smrt naslonjen« u ediciji »Dometi« Matice hrvatske. Čuvarima režima jedna od pjesama nije se svidjela i onda je nastao cirkus.
Netko je u to vrijeme pažljivo »čitao« pjesničke zbirke?
– Itekako su o tome vodili računa. Nije bilo službene cenzure, ali je postojala strašna autocenzura i cenzura tiskara. Naime, čekali bi da knjiga bude objavljena, a onda bi tiskare imale velike materijalne troškove ukoliko bi pronašli nešto što im se nije svidjelo. Moja pjesma slučajno se poklopila s godišnjicom NOB-a i dolaskom Tita u Rijeku. Proučavali su tko je napisao pjesmu, pa su otkrili da sam bio u zatvoru. Samo je mali krug ljudi znao da sam bio politički osuđivan.
Nakon obiteljske tragedije, smrti jedne naše kćeri, više nisam mogao raditi s djecom i tražio sam posao u privredi. Onda je tek nastao problem zašto netko iz kulture prelazi u privredu. Uz pomoć prijatelja došao sam u »Vulkan« za referenta za obrazovanje kadrova. Zahvaljujući pametnim ljudima, kao što su Krešo Jurčić koji je radio u tadašnjem Komitetu i javni tužitelj Đoko Roganović, sve se nekako smirilo. Oni su kao vrhunski profesionalci shvatili da samo radim svoj posao, bavim se književnošću i režiram predstave. Više me nisu dirali.
Nisam ni imao potrebe baviti se ilegalom. To smo odradili kao mladi, posijavši sjeme u borbi za hrvatsku samostalnost. Bilo nam je važnije očuvati hrvatski jezik i identitet, a u drugom planu bila je neovisna Hrvatska i to ukoliko je moguće demokratskim, a ne revolucionarnim metodama.
Bio sam i ostao kršćanski socijalist. Mene mnogi lijevi optužuju da sam suviše desno, a desni da sam previše lijevo, pa ja više i ne znam gdje sam. A ja sam na »Putu u nedogled«. To je naziv moje nove poeme u kojoj sam dao presjek cijele tragedije hrvatskoga naroda.
Nakladnik iz inata
Kako je došlo do pokretanja vaše nakladničke kuće »Riječki nakladni zavod«?
– Pokrenuo sam je iz inata. Bila su krizna, ratna vremena. Teško se tiskalo knjige i nije se dovoljno znalo za riječke autore. Rekao sam književnicima s područja Rijeke da mi dostave rukopise i da ću im ih objaviti. U tom smislu najrevniji je Nikola Kraljić koji mi je svake godine donio po jedan rukopis. Već smo mu tiskali šest knjiga.
Do sad smo objavili više od 75 knjiga, i to bez i jednog zaposlenog. Sve se temelji samo na dobroj volji. Iskoristio bih priliku i zahvalio dvjema mojim suradnicama – prof. dr. Veroniki Leopoldini Banaš kao nezamjenjivoj stručnoj suradnici i Sanji Zirdum koje su mi mnogo pomogle da RINAZ učini to što je učinio.
Danas je najveći problem distribucija knjiga, jer distribucijska mreža u Hrvatskoj više ne postoji. Sada je nažalost i otkup knjiga reduciran.
Trajno vas je obilježila golootočka tragedija. Koliko se u tom smislu poezija pokazala kao sredstvo iscjeljenja rana?
– Počeo sam pisati još kao dijete. U osnovnoj školi imali smo zidne novine koje sam uređivao kao desetogodišnji dječak. Rano sam pokazivao sklonost prema pisanju. Pisao sam i tijekom gimnazije, ali nisam objavljivao jer sam se počeo baviti ilegalnim radom. Nisam htio stvarati probleme ilegali, a umjetnička žica ostala je u drugom planu. Probila je tek kad sam kao maturant uhićen i osuđen na osam godina robije. Međutim, onda godinu ili dvije dana nisam smio ni vidjeti olovku, a kamoli je imati. To je bilo strašno. Nešto bih smislio i onda naučio napamet. Tek kad sam došao na Goli otok mogao sam imati olovku. U tih pet godina provedenih na Golom otoku napisao sam četiri knjige poezije. Da su čuvari došli do njih vjerojatno bi mi produžili robiju.
Znači nisu pronašli rukopise?
– Nisu. Pet-šest dana prije odlaska kući pitao sam jednog robijaša, grofa Sergeja Golubijeva, velikog intelektualca koji je bdio nad mojim stvaralaštvom i natjerao me da pišem sonete, što da učinim s knjigama. On mi je rekao da se čuvam i dočepam slobode, a da ću onda lako pisati pjesme.
Rukopise sam dao Kemalu Mujagiću, koji je radio u kotlovnici, da ih spali. Taman kad smo ih žaračem gurali, ušla su dva udbaša i još jedan s njima i pitali gdje su knjige. Mi smo im samo mogli pokazati izgorjeli papir. Kasnije sam uspio rekonstruirati samo dio spaljenih pjesama, a nakon toga sam počeo intenzivno pisati.
Dobio sam nagradu Saveza studenata za poeziju. Tada su u Rijeci postojali ljudi koji su vodili brigu o književnom životu, kao što je Nedjeljko Fabrio. On je vodio Riječki književni krug oko kojega su se okupili talentirani pjesnici koji nisu pripadali nijednoj tada postojećoj književnoj struji. Onda je došlo Hrvatsko proljeće i nastao je muk…
Dok sam kao redatelj radio u Pionirskom kazalištu morao sam za javnost smisliti pseudonim Ante Majin – Ante mi je po ocu krsno ime, a Majin je po supruzi Maji. Sjetio sam se Viktora Cara Emina. I dalje sam pisao. Nakon dvadeset godina šutnje 1990. godine imao sam puno gotovih rukopisa. Mnogi su primijetili da u mojim pjesmama o Golom otoku nema mržnje. Bilo mi je bitno iznošenje problema i ukazivanje na univerzalan pojam zla.
Spomenuli ste Pionirsko kazalište i Riječki književni krug. Kako iz te perspektive gledate na današnji kulturni život Rijeke?
– Žao mi je što je Rijeka previše otišla u favoriziranje alternative. To može biti dobro i poželjno, ali nije dobro ako je primarno. Dobra je raznolikost u kojoj ima talentiranih, no loše je kad prizemnost i osrednjost prevladaju.
Kad smo pokrenuli »Književnu Rijeku« i oko nje okupili jak krug suradnika, namjera je bila da to preraste u vodeći hrvatski književni časopis koji bi povezao cijelu Hrvatsku. Međutim, taman kad smo se zahuktali, srezali su nam sredstva. Zahvalio sam se i otišao. Nazivali su me konzervativcem, a ja smatram da umjetnost ne može biti ni konzervativna ni progresivna, ni nazadna ni napredna. Umjetnost prije svega mora govoriti umjetničkim jezikom i imati svoju vertikalu i dostojanstvo.
Novi list/TN
