Od kada je “svijeta i vijeka” bilo je ovisnosti nekih ljudi o nekomu ili nečemu. Ovisnost je mogla biti i pozitivna, ali se najčešće vezuje za nešto loše, za lošu naviku i danas kada kažemo da je netko ovisnik o nekome uglavnom se misli na djecu, pa i odraslu koja ovise o roditeljima, a može i obrnuto, što se, donekle, smatra normalnom ovisnošću o kojoj se rijetko govori negativno.
Mnogo češće se govori o ovisnosti o nečemu i, uglavnom, u negativnom kontekstu, o poroku: o ovisnosti o alkoholu, drogi, internetu, kartanju…Ima i nekih lijepih i pozitivnih ovisnosti, recimo o pisanju, čitanju, gledanju filmova, ali o teme se rijetko govori, jer najčešće nisu problem.
Nemamo namjeru ovdje pisati ozbiljnije o ovisnosti i njegovim vrstama i podvrstama, nego smo započeli ozbiljno kao uvod u istinitu priču, zanimljivu anegdotu, ispovijest starije Duvanjke, onako kako smo jednom davno, uoči posljednjeg rata, zabilježili i u arhiv spremili.
“Nisam imala ni čovika, umro mlad pokoj mu duši, bez djece, a selo puno ljudi, nije ko danas nigdi nikoga, dugo mi i široko, ali ostarila pa mi više ništa nije slatko, niti sam željna čega, fala Bogu imam svega, imam solidnu mirovinu, više nisam ni od kakva torška. A da vam ispričam kako sam dugih desetak godina bila alkoholičarka, ovisnica o alkoholu, vinu i rakiji, a tada i nije bilo ništa drugo, osim u rijetkim prigodama konjaka. Ja sam u teškim trenucima, a bili su mnogi teški, počela malo po malo, prvo iz čepića, pa iz čašice, pa iz flašice, kao manje se vidi, samo gutljaj dva rakije, pa dok se ne bi dno ugledalo. I dan za danom postado prava ovisnica, tada se nije ni čulo da žene mogu bit alkoholičarke, Bože sačuvaj, a nije bilo ko danas ovisnika o drogi. Zato mnogi u selu nisu ni primjećivali ili ih nije bilo briga za tamo nekom ženom bez igdje ikoga, pušila, pila, spavala, basala…Tek danas znam da su mnogi znali, ali nisu mi u oči mogli udariti…Ja bih na poslu do podne nekako i izdržala od dvi tri jutarnje čašice rakije, ali kad bi s posla žurila kući nitko me nije mogo zaustaviti, trčala sam prema – rakiji koje bi napripravila za Božić i bile su pune boce, bidoni, pletare u podrumu, u trapu, na tavanu, krila sam ih od drugih, ali i od same sebe, misleći da će mi biti teško otići na tavan ili u podrum. Ma kakvi! S nekim posebnim ushitom išla sam tamo gdje nije trebalo! Nikada ja nisam zalazila u birtije, nikada u društvu pila, uvijek sam, a Bože sačuvaj da bih uzela čašicu kad me netko ponudi…tako ja danas lako prepoznam alkoholičarke.
Jednoga jutra, jer sam već kasnila na posao, a u kuhinji nestalo rakije i dok sam otišla na tavan morala sam žuriti, autobus samo što nije…Strpam bocu u torbu i poleti…Taj dan po nesrići ili srići nije bilo posla na poslu, a i šef otišo na teren i ja…ne mogu od sramote ni pričat…Na kraju radnog vremena čistačica me nađe na radnom stolu mrtvu pijanu, ono mortus. Probudim se u bolnici, pričaju što mi je bilo, ispumpavali me…i tako. Ja sramote, Bože dragi! Čvrsto odlučim: nikad više, ni kapi!!! I cilu noć odam po kući, pa legnem, malo zaspem, ali ne prestajem mislit na rakiju. Pođem na posao, sva se tresem, pa samo malo iz čepa…
Srićom, rakije ponestalo, a nisam smila vidom kupovati u trgovini sve misleći da svi znaju što mi se dogodilo. I zakunem se: zadnju bocu odnesem u ogradu, stavim je u veliki grm, trn i skroz potrpam granama, trnjem…zatrnim je i vratim se kući, sjednem, misleći kako sam našla rješenje, lijek protiv ovisnosti. Jesam đavla! Vratim se u ogradu i ženo moja sve se izbodem od onoga trnja, ruke krvave, ali probijem se do boce, izvučem je i milujem ko olimpijsku medalju…I trajalo je to lijepih godina.
Srića je pa dođe u nas neki doktor, a netko mu je sigurno rekao za moj problem, pa odlučio izliječiti me. Bilo je teško, bježala sam sa seansi odvikavanja, bježala sama od sebe, završila u bolnici i ako ćeš Bogu virovat, odviknu se od rakije. Ne bi više, nema toga blaga…zato razumim, a nikako ne podržavam, Bože sačuvaj, ove mlade što se truju s čim, sa svačim, neka se okane svake ovisnosti, neka učine život zdravim i lijepim, neka ne piju, neka se ne drogiraju, neka šetaju, neka planinare, borave u prirodi, neka budu ovisni samo o ljubavi prema životu, prema drugima, a i to s mjerom. Umjerenost u jelu i piću je zlatno pravilo za zdrav, dobar i ugodan život!” samo je najvažnije iz duge ispovijesti stare Duvanjke.
www.tomislavnews.com/Foto ilustracija
