Znali smo da se volite, ali baš toliko… E, to nismo znali. To ste nam pokazali i u zadnjim trenucima svojeg života.
Kada smo pomislili da nas više ničemu ne možete naučiti, vi ste ponovno pokazali svoju veličinu. Hvala vam!
Napisali su ovo svojoj majci i ocu Ivanki i Ivanu Pribisaliću iz sela Krstatica u općini Zagvozd, na zajedničkoj osmrtnici, četvorica sinova i kći. Lijepo, plemenito, osjećajno. I za nas, koji smo sasvim slučajno čuli, a potom navedeni citat i pročitali u osmrtnici objavljenoj u našoj Slobodnoj Dalmaciji, bio je izazov da pobliže doznamo o događaju o kojem priča cijelo Zabiokovlje.
To je priča o onome najljepšem što čovjek čovjeku može podariti, o ljubavi. Ovo je predivna ljubavna priča muža i žene duga 63 godine koja je završila najprirodnijom ljudskom realnošću – smrću. Ili, možda i nije završila.
Možda i sada Ivanka i Ivan gledaju negdje iz prostranstava neba, smijući se našoj naivnosti i stavu kako je njihovim zajedničkim pokopom na groblju u Krstaticama kod znamenite crkve Srca Isusova među njima sve i završilo.
– Ne, nije završilo! U to smo svi sigurni – veli nam još uvijek uplakana kćerka Ivanke i Ivana Verica Blažević koja živi u Splitu. Tužna je, kaže, neizmjerno, jer je u jednom danu pokopala i oca i majku, ali ponosna na veliku ljubav svojih roditelja, koja sigurno može biti primjerom.
Petorica sinova i kći
Križevi Ivana i Ivanke zagrljeni i na groblju
A priča teče ovako. Prije 63 godine oženio se tada 24-godišnji Ivan Pribisalić mladom curom Ivankom iz Slivna koja je imala 18 godina. Zagledali se oni jedno u drugo i davne 1950. svoju ljubav okrunili u crkvi Srca Isusova u Krstaticama, zaklevši se da ih nitko osim smrti neće rastaviti.
Živjeli su, mučili se, podignuli na noge petoricu sinova i jednu kćerku. Na njihovu veliku žalost, jedan im je sin umro, no s vjerom u Boga i ljubavlju prebrodili su taj strašni udarac.
Ivan je radio kao cestar, Ivanka je bila prava majka i domaćica, brinula se o kući i podizanju djece.
– Nikada, ama baš nikada – veli nam Verica – nismo mi djeca čuli da se majka i otac nešto porječkaju. Uvijek zajedno, uvijek nasmijani, grlili se i držali za ruke.
Nekada nama djeci i neugodno, ali oni ne popuštaju. Zajedno u crkvu, zajedno u trgovinu, zajedno nas odvodili do škole, zajedno nas dovodili kući…
Od 1977. godine, kada je otac sagradio kuću u Splitu, preselili se na Sirobuju, pa bi onda redovito zajedno krenuli u Krstatice. A koje je tek veselje bilo na njihovu zlatnom piru! Tada su se svima nama i zakleli da će nastaviti ovako sve do smrti. Majka bi govorila:
– Ne daj, Bože, da dočekam Ivanovu smrt. A otac bi uzvraćao isto:
– Ne daj, Bože, da dočekam Ivankinu smrt. -Neka me Bog digne pola ure prije tebe – govorili su jedno drugom. I kada su ostarjeli i kada je mama oboljela, otac je bio utučen, vidjeli smo da vene. Smjestili smo mamu u dom u Podstrani, jer joj je osim njege 24 sata bila dostupna i liječnička pomoć.
A ona kao šećeraš morala ju je imati. I otac je odmah otišao za njom u isti dom. Prije nekoliko dana života odveli smo mamu u bolnicu. Ne znam iz kojega razloga, nisu je htjeli ostaviti, već je vraćena u dom. I onda je naša draga mama izdahnula. Ocu nismo rekli, već smo ga tješili da je u bolnici.
No vidjeli smo da nam ne vjeruje. Nismo se usudili kazati mu, računali smo da ćemo ga pripremiti i naknadno mu oprezno kazati. Otišli smo majci na sprovod i taman kada smo bili u Zagvozdu i krenuli prema crkvi i groblju, javili su nam da je i otac umro.
Zajednički pokop
Nije mogao izdržati, osjetio je majčin odlazak i otkazalo mu je srce. Nije prošlo ni pola dana od kada mu je umrla njegova Ivanka. Odmah smo odgodili majčin sprovod i, evo, u ponedjeljak smo ih zajedno pokopali jedno pokraj drugoga u našu grobnicu, na groblju u Krstaticama – očiju punih suza iznijela nam je Verica priču o ljubavi koju ni smrt nije mogla rastaviti.
Otac najavio zajednički odlazak
Njihova kći Verica iznijela nam je još jedan detalj od čega se naježi koža. Djeca su Ivanu, kada su vidjela da je majka blizu smrti, kazala da će napraviti pregradu u grobu kako bi pokopali majku ako ona prije umre.
Otac je naredio da se to ne smije napraviti, jer da će on istoga dana biti pokopan sa svojom Ivankom. I bio je.
Niz čudnih podudarnosti
Zanimljiva je bila veza Ivana i Ivanke Pribisalić s nizom podudarnosti. Evo primjera:
ISTA IMENA
Pribisalići su imali ista imena
NI DANA RAZDVOJENI
u posljednje 63 godine nisu bili razdvojeni niti dana. Uvijek zajedno kao zaljubljeni golubovi.
SLOMILI ISTI KUK
Ivanka je jednom slomila lijevi kuk. Nakon nekog vremena i stari Ivan slomio je kuk. Pogađate, isto lijevi.
Slobodna Dalmacija/TN
