Štiklačke su zastarjeli, pomalo pejorativni izraz, za hercegovačke cure sa sela koje bi pješačile kilometrima u čaršiju po prašnjavom makadamu gdje bi se preobule. Naziv je isfurala tzv urbana raja. Čaršijaneri.
U rukama su nosile vrećice u kojima su bile nalakirane štikle, hodale bi sređene, u kompletićima , obuvene u tenisice ili neke jednostavnije cipele.
čim bi se domogle asfalta tražile bi svaka svoju draču, ili drvo gdje bi okačile patike, a obule bi štikle. ulazi u hercegovačke gradiće 50-ih i 60-ih tako su izgledali dosta impozantno, nešto slično ka današnji urbani centri londona u kojima na žicama gradske rasvjete, tramvaja ili vlakova možete vidjeti okačenih masu starki koje mladi bacaju iz nekog hipsterskog đira na žice. u taj vakat nije bilo kafića kao danas. a cure/dame nisu sjedile po kavanama. to se smatralo ružnim. naročito ružno bilo bi vidjeti curu kako sjedi u kafiću i puši. stariji svijet to je smatrao pogrdnim. govorili bi “nu pogrde”.
prvi kafići za mlade počeli su se otvarati tek krajem šesdesetih i početkom sedamdesetih paralelno s kulturnom revolucijom u europi i jugoslaviji.
štikle se nije usuđivala nositi svaka djevojka. Smatralo se da je štikla za cure tankog šljuka (uskog gležnja). Štikla na debelom šljuku smatrala se neprikladnom. moja pokojna baba uvik je govorila čuvaj se žene široke u šljuku, tu nema sriće.smatralo se da žene debljeg gležnja donose nesreću dok su one tankog gležnja simbol mira u kući, plodnosti i berićeta. kavane su bile rezervirane za muški svit. eventualno stariju gospođu s djecom ako sjedi s obitelji.
cure bi po dolasku u čaršiju šetale. dok današnja prosječna hercegovka niti u ranim tridesetima ne razumije tehniku hodanja u štiklama, smatrajući da su one tek surovi modni detalj dame šesdesetih i sedamdesetih znale su šećući čaršijom prijeći po nekoliko kilometara u jedan dan.
šetnje u to doba bile su komotnije i sigurnije po život. nije bilo škriparosapiensa. strahovlada oktanista nije postojala. stariji govore kako je lipo bilo vidjet mlade parove kako šeću po čaršiji. i da nije bilo ničeg ljepšeg vidit nego curu i momka kako se drže za ruke. pojavom farmerica šetnju za ruke zamijenila je kultura šetnje s rukom u zadnjem guznom džepu žene ili muškarca. moja druga pokojna baba Jaka klela mi se životom da se sjeća kako je znala vidjet mlade di se ljube nasred čaršije! i to je njoj naravno bilo lipo.
Prvi plesnjak u hercegovini održan je nećete vjerovati – u Šuici. Šuica je prva skinula čoju i počela nositi modernu odjeću. Zasluge za to pripadaju nekom spljetskom mornaru koji je oženio Šujičanku, i dolje na rad odveo nekoliko guvernanti iz Šuice, koje su se kući vratile presvučene i postale hit.
One su sa sobom u Šuicu donijele i nekakav gramofon koji je radio bez struje na mehanizam. U samo godinu dana presvukla se cijela Ercegovina od Livna do Nahije. Samo je Kupres, zbog imanentne mu hladnoće, odbijao pristati na nov način odijevanja tankih krpica. Gore se, govorio mi je pokojni did Slavo, i nekoliko godina nakon tog, za komad dobre tople čoje, moglo dobiti pola mlada juneta.
U modiranju su kasnije prednjačile Ljubušanke. Kao i danas. U Posušju je postojala ganga o raskoši ljubuške mlade.
Sedamdesetih niču prvi kafići za mlade. bistroi, najtbarovi. Nestaje kultura šetnje, korza i plesnjaka. Potom ide era crvenog malbora, kokakole i pepsija, masovno frajerisanje leviskama i trovanje nikotinom. Sve postaje konfekcija. Pojavom kondoma mladi su otkrili da seks ne znači nužno trudnoću. Dolazi i do masovne seksualne revolucije. Radi se već o osamdesetima. Cigare, kondomi, autine s vakim il onakvim motorima, narodnjaci, nihilizam, konzumerizam, društveno propadanje.
I onda je došao rat koji je sve to samo dodatno pojačao. Ako je negdje i ostalo nešto urbanog to je spaljeno do korjena. Današnji pokušaji revitalizacije kakvog takvoh pristojnog načina življenja spori su i ne idu nasilnim putem i naturarnjem jugonostalgije kao ideala, koja uz sve fine elemente ima masu crnog i neoprostivog Ne postoji gospodstvo. Ne cijeni se obrazovan čovjek. Postoji tek snobizam kao nekakva loša zamjena nekadašnjeg gospodstva. Vrijediš koliko imaš. Dubok si koliko ti je dubok džep.
Živimo u nekakvoj vrsti vladavine moralnog jada i čemera. Koji svaki danom se čini sve veći i veći. Tropolje, Bekija i Nahija postale su Velika kulturološka Nihilija koja ljetnim festivalima pokušava prikriti vladavinu oktanista. Turbofolk, kako ga je definirao Rambo, ovde je napravio kulturološki genocid. Ne mislim na turbofolk kao glazbu samo, nego na onaj princip u kojem neobrazovanom čovjeku daš tehnologiju pa on od tog napravi smeće. Odgovor na ovo trebao bi biti sustavan, sistemski plan borbe. No sistema u državi koja je sama po sebi antisistem koji te pljačka i želi da budeš što gori i da propadneš nema niti će ga biti. Hajduci kulture jedini su oblik borbe. Treba nam kulturna hajdučija. Rebelsi koji će reći ne.
Ovaj sustav vrijednosti, sustav koji ne dozvoljava drugačije, i koji postaje agresivan također iseljava. Iseljavajju ne samo nezaposleni, nego i oni koji imaju sve uvjete za financijski pristojan život al su žedni slobode i normalnog.
Napomena: Ovo nije jugonostalgični tekst. Ovo je samo krakta posveta štikli na pločnicima, štiklama na tankom njegovanom ženskom šljuku koju su zamjenile štikle na debelom šljuku, štiklama na ženama s muškim nogama, besmisleno naslonjenima satima na ogradu od mesinga di love selfije i pršte po instagramima….lakirane, potom filtrirane i publišane worldwajdovski…čisto jedan tok misli, u smislu posvete nekakvoj hajmo reć uljuđenosti.
Nikola Zirdum/FB/TN
NAPOMENA: Tekst nije lektoriran!
