Bio jednom neki tužan kralj koji je imao slugu sa uvijek veselim osmjehom na licu. I jednom ga upita kralj:
– ‘Odaj mi tajnu svoje sreće’.
Ovaj odvrati: ‘ – Nema tajne, gospodine! Jednostavno nemam razloga za žalost. Sretan sam što vam služim, što živim u svojoj kući, u obitelji se slažemo, imam što jesti, a od vremena do vremena nešto više zaradim.’
Nezadovoljan odgovorom, kralj zovne svoga najmudrijega savjetnika, i kaže mu: ‘ – Želim saznat tajnu njegove sreće’.
Savjetnik objasni: – ‘Tajnu njegove sreće ne možeš otkriti, ali je možeš uništiti ako želiš.’
-Kako?, znatiželjno upita vladar.
– Učlani ga u “Klub devedeset i devet!” odvrati mudrac.
Kralj posluša savjetnikove upute, načini vreću u koju stavi 99 zlatnika te ih dade sluzi i reče mu:
– ‘Ovo je tvoje blago. Uživaj u njemu i nikome ne govori kako si ga stekao’.
Sluga nikada do tada nije ni vidio toliko blago. Čim je stigao kući, zaklonjen od pogleda sa dvora, počeo je prebrojavati zlatnike: ‘Deset, sedamnaest, trideset, osamdeset četiri, devedeset tri, devedeset sedam, devedeset i devet!’
Odmah pomisli: – ‘Pokraden sam! Prokleti lopovi!’
Drugo brojanje – isti rezultat! Pretražio je stol i ispod stola, pregledao džepove, zavlačio se pod krevet. Ali stotoga zlatnika jednostavno nema! Vrećica na stolu kao da ga je izazivala okrnjenim blagom.
– ‘Devedeset i devet. Nije to malo’, pomisli, ‘ali nedostaje jedan’.
– ‘Stotinu je cjelovit broj, devedeset i devet nije.’
U nekoliko dana izgled mu se posve izmijenio. Čelo se namrštilo, lice u grču, osmjeha je nestalo. Počeo je računati koliko mu treba da zaradi stoti zlatnik. Pomislio je da bi i ženu i djecu trebao natjerati da rade. No, da bi uspio, ni deset godina ne bi bilo dovoljno. Rađala se i misao: ‘Ako su mi ukrali taj jedan zlatnik, onda znaju i za ostale, doći će i ovo ukrasti…’ Počeo se bojati i svoje žene i djece, i svoje rodbine, jer je u svakome prepoznavao mogućeg lopova koji ga hoće opljačkati. Promjena u raspoloženju i ponašanju nekoć sretnog sluge bila je vrlo uočljiva.
Promatrajući što se događa, mudri učenjak reče kralju:
– ‘Vidite veličanstvo, bio je sretan dok je vidio što ima. Nesreća je došla kad je počeo računati ono što nema, kad se učlanio u Klub devedeset i devet. I nesreća više nikad neće otići, jer uvijek će mu do groba nedostajati još samo nešto.’
Ako kruh zemaljski, bez obzira što to bilo, postane važniji od onoga nebeskoga, naći ćemo se u vrtlogu da želimo sve više i da nikad nismo zadovoljni. A to je put u nesreću.
I zato je čudno kad vidiš neku staricu sa penzijom od 318 maraka koja je zadovoljnija od onoga koji ima 318 000.
Ili možda ipak nije čudno, jer je njoj više stalo do kruha nebeskog, pa može podnijeti i kada ima malo zemaljskoga, a ovaj drugi se ne može zasititi ničega zemaljskog – upravo zato što mu nije ni stalo do nebeskog.
(Usp. B. Ferrero)
www.tomislavnews.com/preuzeto s FB profila M. Logare
