Ivan Šarić, naoko miran mladić iz hercegovačkog Prisoja, dva puta u svom životu sve je iznenadio. Prvi put kad je postao vojnik Švicarske garde, papinskih čuvara, a drugi put kad je iz nje izašao da bi postao svećenik.
Da će biti bilo koje od toga, nije nikad ni sam pomislio. I on je kao mali sanjao o pilotiranju, zbog manjka koncentracije završio politehniku, pa počeo raditi u zanatu, da bi preko noći završio čuvajući papu u Vatikanu.
Nakon tri i pol godine i dvojice papa, Benedikta XVI. i Franje, i eto Ivana u svećenicima. Nedavno se, 25. lipnja, zaredio za đakona, prvi je put na misi sudjelovao na liturgijskom bogoslužju za svoje dojučerašnje kolege. U švicarskom je Appenzellu služena misa u povodu 100. obljetnice udruge bivših gardista, bio je tu i biskup St. Gallena Markus Büchel. Gužva je bila tolika da su mnogi od oko 500 vjernika ostali ispred crkve. U toj je gužvi bilo i 12 Ivanovih rođaka iz Hercegovine.
Takvo je herojstvo postalo simbol vjernosti i hrabrosti Švicaraca u Papinoj službi. Da je neka gatara plahom mladiću iz druge klupe u školi za politehničare prorekla da će biti Papin gardist, vjerojatno bi gledao u pod i mislio da je skrenula. Ali, kako iznenađuje druge, tako Ivan iznenađuje i sebe. Svi kažu da je tih i sramežljiv, ali brzo se otvara, voli pričati i zvuči sasvim otvoreno. Nimalo sramežljivo ili plaho. O gardi je prvi put čuo od oca.
– Ispričao mi je o njoj kad sam počeo služiti vojsku. Dotad sam samo znao da ta garda čuva papu i nosi neku svečanu, čudnu odjeću. Nije me to zanimalo, čak me odora odbijala. Ali, tada sam u vojsci uzeo i pročitao brošuru o papinskoj Švicarskoj gardi i što sam je više čitao, to mi se više svidjela ideja o brizi za sigurnost Svetog Oca. Malo me mučilo hoće li smetati hrvatsko prezime, nije smetalo i javio sam se. Dobio sam poziv na razgovor kod zapovjednika, kapetana Daniela Arninga, i mjesec dana poslije sam primljen – priča nam Ivan kako je postao jedan od samo 110 gardista koji imaju čast služiti papi.
Prema švicarskom Ustavu, osim za Vatikan, više nije dopušteno novačenje građana u strane vojne postrojbe pa je Švicarska garda jedini ostatak negdašnje švicarske vojne tradicije.
Da će do kraja života brinuti o sigurnosti pape, prisegnuo je 6. svibnja, na datum obljetnice rimske tragedije. Zbog kiše je prisega održana u Auditoriumu Vatikan, iako se tradicionalno održava u dvoru Svetog Damaza Apostolske palače.
– Nije mala stvar prisegnuti životom za papu do kraja života, neovisno o tome jesam li više u službi ili ne – sad je ozbiljan.
Papinska Švicarska garda, naložio je Pavle VI., ima pet zadataka: brinuti se za papinu sigurnost i sigurnost Apostolske palače, pratiti Svetog Oca na putovanjima, čuvati Kardinalski zbor tijekom sedisvakancije, kontrolirati vatikanske ulaze i gardisti su dio protokola tijekom posjeta državnih dužnosnika.
– U gardi smo bili podijeljeni u tri skupine. Šest dana radimo, tri dana smo slobodni. Znači, svaki su dan dvije skupine u službi, a jedna je slobodna. Biti blizu pape posebno je – još uvijek je ozbiljan. Čini se da je zadatak shvaćao više kao čast nego kao posao.
Švicarski gardisti stanuju iza kolonade kad se s Trga sv. Petra gleda prema bazilici.
– Malo je jednokrevetnih soba, uglavnom su dvokrevetne, a ima i trokrevetnih. Svaki gardist u sobi ima svoj “kut”, prostor samo za sebe – volio je život gardista.
Iz papinske je garde otišao s činom vizekorporala. S tim je činom imao nekoliko podređenih gardista i najčešće služio u palači, kontrolirao ulaz u Apostolsku palaču. Kao gardist je imao plaću od 1300 eura mjesečno, ali s prekovremenim je satima uglavnom zarađivao oko 1500, 1600 eura. Dobra plaća, kaže, osobito jer je život u vojarni besplatan. Službeni je jezik njemački.
Iako ga je uniforma gardista nekoć sprečavala da uopće razmišlja o služenju papi, rado je nosio jaknu, hlače do ispod koljena i “štucne” povezane s hlačama. Uniforma je plavo-zlatne boje, a kaciga ima nojevo perje.
– Uniforma je sašivena od 154 dijela. Nakon pet godina u službi uniforma se smije odnijeti kući za uspomenu. Ja sam služio 3,5 godina pa sam je morao ostaviti u Rimu gdje su je poništili – voli se prisjetiti tih dana.
Osim njega, uniformu papinske Švicarske gare dosad je nosilo samo troje švicarskih Hrvata: Štefan Radoslav-Brauer, Kraljević i Željko Pavelko.
Prije nego što je otišao, Papa ga je primio u privatnu audijenciju kako bi mu zahvalio na službi.
– Bio je 30. lipnja 2015. godine, na redu za audijenciju bio sam posljednji prije ručka. Papa Franjo je sasvim jednostavan i ljubazan čovjek. Iako nisam imao ideju o čemu bih pričao s njim, a o tremi da i ne govorim, ispalo je opušteno. Pitao me za planove sad kad odlazim iz Garde i rekao sam mu da idem u svećenike, što ga je razveselilo. Zanimalo ga je kako je obitelj prihvatila moju odluku. Najviše smo razgovarali o tome kako je odrastati u velikoj obitelji jer obojica imamo dva brata i dvije sestre – priča.
Ivan voli veliku obitelj. Najstarija je sestra Iva, ima 33 godine, udata 2016. nema djece, živi i radi u Baselu. (Napomena: javio TN čitatelj M. P. ) On je bio drugo dijete u obitelji, a slijedi ga dvije godine mlađi Rafael. Oženjen je i otac dvije kćeri, Sare (3,5) i jednogodišnje Glorije. Marijana je opet dvije godine mlađa, ima Emanuela (3,5) i Veroniku (2,5). Najmlađi je 19-godišnji brat Filip koji završava školu za informatičara. Prije mjesec dana, 1. lipnja, izgubili su majku Ljubu, rođenu Ljubičić, uz koju je Ivan bio osobito vezan. Imala je 54 godine. Dobila je karcinom i otišla u roku od godinu dana. Cijela se obitelj okupila i bila uz Ljubu kad se znalo da je kraj blizu.
Otac Stipan Šarić iz Prisoja je u Švicarsku došao s bratom 1986. godine. Ljuba je u Njemačkoj čuvala bratovu djecu kad ju je Stipan pozvao u Švicarsku gdje su se 2. siječnja 1988. godine vjenčali. Njihovo Prisoje, na ušću Ričine u Buško jezero, jedno je od najljepših sela u BiH, kažu.
Kad je odlučio od politehničara i gardista postati svećenik, Ivan je morao završiti teologiju. Taj je dio odradio u njemačkom sjemeništu St. Lambert u Lantershofenu, 50 kilometara južno od Kölna.
– Četiri sam godine studirao teologiju, vratio se u Švicarsku i sad sam đakon tu u malom švicarskom mjestu St. Gallen West-Gaiserwald, 15 minuta vožnje autobusom od St. Gallena – kaže.
Župna kuća u kojoj živi ima tri stana. On je na prvom, a župnik Roman na drugom katu. Ivan ima prostrani, trosobni stan, malo manji od stotinjak kvadrata, pa kad dođe obitelj iz Hercegovine, imaju gdje prespavati.
Život prije Garde i svećenstva za Ivana je bio jednak životu svake mladosti, vozio je bicikl i išao u teretanu, ali “bez ikakvog uspjeha”.
– Igrao sam i nogomet za FC Will, danas drugoligaša, tada u nekoj, valjda, četvrtoj ligi. Trčao sam s jedne strane igrališta na drugu i molio Boga da ne dobijem loptu jer ne znam što bih s njom – smije se. Večeri je provodio u diskoklubovima, ali, kaže, “nije se napijao, ni gonjao cure”.
– Imao sam ja neke drukčije moralne vrijednosti. Kad sam vidio neku lipu curu, odmah sam mislio kako bi bilo u braku s njom. Ništa manje nije mi bilo na pameti. Bio sam visok i mršav pa se cure i nisu otimale za mene – iskren je. Nije siguran je li o zaređivanju razmišljao i prije pristupanja Gardi.
– Ako mi je i padalo na pamet, mislio sam da nisam “pozvan”. Svećenici su, slušao sam, oni koji su čuli neki glas, poziv. Ja ga nisam čuo. Tek sam u Švicarskoj gardi doživio svjetsku dimenziju Crkve koja me fascinirala. Volim biti drugima na raspolaganju i služiti pa sam pomislio kako je moguće da su to dobre kvalifikacije za svećenika. Vjera mi je ionako bila izuzetno važna. Shvatio sam da ne moraju svi čuti glas, može to biti samo motivacija i spremnost – iskren je.
Svoje dvojbe ispričao je prijateljima u Gardi i svakome rekao neka “nikome ne kaže”.
Ivan Šarić je zgodan i pametan, simpatičan i jednostavan i uvijek, kaže, na usluzi drugima. Što bi rekli, svaka bi ga majka poželjela za zeta, ali Ivan je odlučio služiti Bogu. Sinu hercegovačkih emigranata u Švicarsku sviđa se, kaže, “ta veza između neba i zemlje”. Svojim je činom iznenadio mnoge, i najbliže. Nikad nije govorio da bi volio u svećenike, vjeru je prakticirao posvećeno koliko i većina poteklih s hercegovačkog krša. Misa nedjeljom i večernja molitva.
I prije desetak godina kad je odlučio da će biti vojnik u Švicarskoj gardi, sve je doveo pred svršeni čin.
Župnika iz djetinjstva je tražio preporuku, a kad ju je dobio, zadovoljeni su svi formalni uvjeti da bude papinski vojnik. Katolik je i Švicarac, nije oženjen, završio je školu, visokog je morala i dobre fizičke kondicije. Uvjet je i barem četiri mjeseca odslužene vojske, koju Švicarci uglavnom služe rascjepkano po nekoliko tjedana godišnje, ali Ivan je 300 dana odslužio u komadu. Visok je 186 centimetara, a uvjet je 174 centimetra najmanje.
Papinska Švicarska garda osnovana je prije 500 godina kad je papa Julije II. Švicarskoj konfederaciji uputio Bulu za regrutiranje mladih Švicaraca koji bi činili papinu tjelesnu gardu. U Rim je 22. siječnja 1506. godine poslano prvih 150 mladića. Uglavnom služe u miru, ali mala je vojska 1527. godine doživjela tragediju. Dvanaest tisuća vojnika Karla Burbonskog upalo je 6. svibnja 1527. u Rim, pljačkalo i razaralo grad. Grad je do smrti branilo samo 147 gardista.
www.tomislavnews.com/Izvor: Jutarnji list
