U općini Tomislavgrad, na području Duvanjskog polja i Šuice, potpisuju peticiju protiv velikog broja planiranih elektrana na vjetar i sunčevih elektrana. Peticija je opravdana i dalekovidna, ali joj pomalo može naštetiti nedavna borba protiv termoelektrana i hidroelektrana, kad smo solarne i vjetroelektrane isticali kao izlaz iz svih problema.

Ovaj kraj ima dvadesetogodišnju tradiciju borbe protiv zloupotrebe energetike, i ona je do sada bila lako razumljiva. Aktivisti i savjesni građani borili su se najprije protiv danas nezamislive Termoelektrane Kongora, najporaznijeg izvora električne energije po zdravlje ljudi i okoliša. Kao suprotnost termoelektranama najavljivale su se vjetroelektrane, konkretno VE Mesihovina. Govorilo se da je to izbor koji će omogućiti zdrav okoliš i bavljenje poljoprivredom.

Potom su se digli protiv Hidroelektrane Vrilo, koju lobiji lažno predstavljaju kao obnovljivi izvor. Naime, ako se nešto u današnje vrijeme može smatrati obnovljivim, to treba biti u odnosu na živi svijet, a ne gledano samo tehnički koliko se troši ili ostaje vode. Zapravo, hidrocentrale su najveći neprijatelj naših krških okoliša, jer im neprimjetno kradu ogromne količine vode – temelja njihova života. Vodu koja pripada podzemlju zadržavaju na površini, gdje ona biva naseljena invazivnim vrstama koje uništavaju autohtonu, endemičnu i krhku faunu. Ogromne prostore pretvara iz promjenjivih ili u trajno kopnena ili u trajno vodena staništa. Prirodnog okoliša više na tom mjestu nema. Projekt je dodatno opasan jer ga gura Elektroprivreda povezana s vladajućim politikama, i za njega je 2018. postavljen kamen temeljac.

No, danas su se Duvnjaci i Šuičani usprotivili vjetroelektranama i sunčevim elektranama, koje u suvremenoj ekološkoj mitologiji ponekad imaju status zlatnog teleta. Istina je da ta dva izvora energije imaju manji utjecaj na okoliš, osobito globalni utjecaj, ali svaki zahvat u prirodu mora biti dobro promišljen i primijenjen tek ako je zaista nužan.

Što će proizvodnja energije Bosni i Hercegovini ako će se ona izvoziti? Što će ako će korist od nje imati samo investitori, koji će uzeti mastan profit, a nama ostaviti izraubovanu prirodu za čije će kakvo-takvo ozdravljenje buduće generacije morati platiti znato veće iznose; dakle, korist investitorima, nama šteta.

U zadnja dva stoljeća, industrija, promet i drugi zahvati doveli su prirodu u svijetu pred kolaps. U Europi je 80 posto rijeka oštećeno, trećina ozbiljno bolesna, jednako toliko staništa je izmijenjeno, a rezultat toga je izumiranje živog svijeta. Istraživanja u Njemačkoj pokazuju da su populacije životinja – dakle broj jedinki na jednom mjestu – opale za 80 posto! Još malo pa će neke od tih vrsta ondje izumrijeti. Brojne vrste već su izumrle. To što izumiru stotine i tisuće vrsta koje su nama još nepoznate, čini nam se nevažnim. U nekoliko šaka šumske zemlje živi više bića nego svih ljudi na Zemlji, a u jednoj čajnoj žlici tla ima kilometar niti gljiva (Wohlleben). U prirodi sve počiva na tim sitnim organizmima, i kad njih nestane, brzo će nestati i onih većih, koje mi poznajemo i svakodnevno viđamo. A od čega bismo mi mogli živjeti? Mislite od roba iz kupovine. A odakle njih?

Treba pažljivo ulaziti u sve zahvate koji se propagiraju kao nekakav razvoj i privredni rast, a od kojeg koristi ima samo moćna elita

Zato je u Europi nakon velike borbe donesen Zakon o obnovi prirode. Njega su junački nastojali zaustaviti glasnogovornici krupnog kapitala, uključujući i hrvatski HDZ. Prema tome zakonu, do 2050. godine treba obnoviti polovicu devastiranih vodenih staništa. U Bosni i u Hrvatskoj i dalje nastoje raditi po starom, kao da se ništa nije dogodilo.

Zato treba pažljivo ulaziti u sve zahvate koji se propagiraju kao nekakav razvoj i privredni rast, a od kojeg koristi ima samo moćna elita. Od upotrebe lokalnog okoliša korist trebaju imati domaći ljudi. Lokalna javna dobra pripadaju svima koji ondje žive, pa bi i njihova upotreba trebala biti demokratična. Dobar primjer je otok Krk. Na njemu su uspostavili energetske zadruge u kojima su vlasnici domaće stanovništvo, i oni investiraju onoliko koliko im je energije potrebno. Treba poticati i podržavati na sve načine građane da sami u što većoj mjeri rješavaju opskrbu energije, ugradnjom panela na svoje kuće, čime će smanjiti opterećenje okoliša i ovisnost o drugima, kao i stavljanje drugih u situaciju da mogu manipulirati javnim dobrima.

Podnositelji peticije zato s pravom upozoravaju da će izdavanje koncesija za područja na kojima već sada boravi veliki broj stoke, nanijeti štetu poljoprivrednicima toga kraja i negativno utjecati na iskorištavanje poljoprivrednih potencijala koji su vjekovima održavali stanovnike toga dijela općine.

Kažu da se osobito protive davanju koncesija investitorima koji nisu žitelji općine Tomislavgrad, „gdje će općina uprihoditi sredstva koja su nerazmjerna potencijalu tih područja. Smatramo da takav razvoj nije smjernica koja unapređuje općinu Tomislavgrad.“

Oni pokazuju da su razvili istančan osjećaj za zaštitu prirode, ali su u riziku da ih se nedovoljno razumije i adekvatno podrži. Krug potpisnika također je sužen samo na one iz općine Tomislavgrad, bilo da žive ondje ili u dijaspori. Ova online peticija je ujedinjena od dvije peticije koje su prethodno fizički potpisivane u Tomislavgradu i Šuci, i koje će zajedno biti predane vlastima.

Nešto je još neobično kod ove peticije. Iza nje u Tomislavgradu stoje dva mlada inženjera. Oni odlično poznaju funkcioniranje tehnologije i nije im moguće sakriti njezine negativne strane, poslovično su bolji organizatori i pokazatelj da se ideja zaštite prirode širi s ekološki i humanistički obrazovanih građana koji su uobičajena baza promicanja ideje. U Šuici iza peticije stoji nekoliko mladih. I na jednom i na drugom mjestu se radi o svjesnim pojedincima koje ne prati nikakva institucionalna infrastruktura, pa ni udruge. Pitanje je gdje su udruge? Spavaju? Ili se ne bi zamjerale investitorima i njihovim saveznicima u vlasti? Kako god, ove dvije ujedinjene inicijative preuzele su odgovornost za svoj, po prirodnim vrijednostima prevrijedan kraj. Tko ih podrži, može biti siguran, sebi i svojoj djeci je pomogao.

Ivo Lučić, Prometej.ba

www.tomislavnews.com