SIZIFOV KAMEN
Dolinom čempresa čuje se topot konja
i tupi udarac mača.
Od krika ratnika i laveža pasa,
ne razabire se jecaj plača.
Kamo je nestao Crni Vitez,
u maglu na bijelom konju?!
Isprale ga kiše jesenje
ili je poginuo u ljutom boju?
Dobro se dobrim vrača,
k’o nekoć u stara vremena.
Osloni se na Boga i brata
i zaboravi nepoštena stremljenja.
Sam si kovač svoje sreće
i vizionar tuge.
Ori plugom duboko
i ne obaziri se na druge,
nego na sebe samog.
Naše ptice lete tuđim nebom
i donose na svijet mlade,
a tuđe ruke nam mostove
i tunele grade.
U rajskom vrtu cvjetaju
zumbuli i ljekovite trave,
dok moj vrt opsjedaju
sićušni čvorci i vrane.
Sloga je suho zlato
i nasušna potreba na kraju,
pogledaj na svoga brata
i nadaj se raju.
Kamo je iščezla lirska pjesma
i uljudna retorika?
Život je , prijatelju moj, mnogo složeniji
Kantova i Hegelova dijalektika.
Nekomu teče med i mlijeko,
a nekomu masnih rebara.
Uvijek će biti sirotinje, budala i rata
i nestat će “velikog brata”.
Među starima je nestala
sladunjava retorika,
a u mlade se uvukla
ljubav preko računala.
Svega će još u životi biti,
doletio nam odnekuda španjolski vrabac
nikada dovoljno debeo i sit.
Ja sam takav kakav jesam,
dosadni pjevač jave.
Pokazat će vrijeme sutra
zaslužujem li pet minuta slave.
Poznanika imam, a prijatelja nemam,
možda ću ih na nebu sresti?!
Što mi donose nova jutra,
hoću li imati što jesti?!
Guram uz brdo Sizifov kamen,
a život me topi, pa kuje.
Bog mi je jedina Utjeha, Nada i Spomen,
a sjeta na Domovinu vječiti plamen.
Selom se pronio glas,
viču na sva zvona, bruje,
nešto se brdom valja
i dolinom kuje.
“Vratio se čovjek za’vijek,
na svoj kamen – zlato,
da na Mideni, gori bajnoj
sazida svoj dom povratno”.
Autor: Milan Bojkić, Basel, 5. srpnja, 2019.
(NAPOMENA: Milan Bojkić je jedne davne godine dobio nagradu za najbolju priču na natječaju “Duvanjskih dana kulture”)
www.tomislavnews.com/Foto ilustracija
