Pišeš, draga Mare, da te duša zaboli kada ti napišem kako je kod nas lijepo vrijeme, ovo između Gospojina, ali da ti bude lakše danas je malo zahladilo, iako je oko srca i dalje je toplo. Ljubav je ta koja grije, a ne vatra! Samo se ti smiji…
Ma što drugi mislili o nama ti znaš da je kod nas jesen, rujan, uvijek bio mjesec ubiranja plodova i pripremanja svega i svačega za zimu, morala se spremiti bogata zimnica, jer nikada se nije znalo kakva će zima biti i koliko dugo će trajati. A kada se sprema zimnica, od mirisa svih tih plodova, pekmeza, sokova, slatka, pa i pečenja rakije i vina, selo se opije. Opije se i ljepotom, pogledom na brda krumpira, kupusa, kupina, lješnjaka i svakog dara Božjeg. Od tih mirisa i pogleda i bolestan ozdravi! A zdrave duša zaboli, kao na primjer tebe, draga moja Mare, što sve to ne možeš osjetiti, što se s dragom osobom ne možeš skrivati u visokim modrim šumama naše Modruše, što nakon toga ne može otići u «Hajdučke vrleti» na mirakul od jela, pa pješke otići do Kedžare, na grob Dive Grabovčeve, kleknuti i razmišljati o hrabrosti, ali i o ljubavi. Ljubavi moćnijoj od života i trajnijoj od vremena. A rujanska ljubav, znamo to obje, nikada ne blijedi, ne gubi snagu, jer je taj mjesec Bog i stvorio za plodne, nove i velike ljubavi. Ne vječne, jer za takvu još nisam čula. Ljutiš se dok ovo čitaš, u dalekoj i hladnoj zemlji, u kojoj , kako ti kažeš, raste cvijeće bez mirisa, spravlja se jelo bez ukusa, i žive hladni, proračunati ljudi, bez topline, bez ljubavi. Zato, draga moja, ne razmišljaj dugo, u zrakoplov i pravo k nama, odvoji za sebe mjesec dana užitka.
Jer, Život je čovjeku darovan samo jedan i samo jednom, pa ga treba proživjeti tako da niti u jednom trenu ne požalimo što smo se rodili, nikada sebi ne predbacimo da smo uzalud živjeli, da i kojekakve životne prepreke, teškoće, čak i patnje, shvatimo kao izazov. Sjeti se da su nam majke govorile kako Bog nikomu ne daje križ koji ne može nositi, na što bi, a sad ćeš se nasmijati, baka Bedruša, a pokoj još duši, redovito dodala: »Dobro što svatko mora nositi svoj križ, ali zašto je na svojim leđima moram nositi i kapelicu?!»
Reći ćeš da ti je dosta pametovanja i od tog tvoga, ali ja znam da ti više i ne slušaš što ti priča, da ti se popeo na vrh glave s tim pričama, a ti bi djela. To je još jedan razlog da doletiš ovamo, jer kod nas ti mnogi malo pričaju, ali odrade posao za pet. Ako ne vjeruješ, čitaj dalje. Nedavno se pronio glas kako onaj Milin Darko podmiriva sve žene u našem mjestu. Sjećaš se Mile ( koja ga se od nas ne sjeća!), e to je njegov sin, lijep na oca, a šutljiv na majku. Mile je sve nas osvajao pričom, ali, priča se, ovaj mu sin sve osvaja šutnjom i nekim zagonetnim osmjehom. I ne probira taj: cure, udate, razvedene, sve mu pašu. I ništa drugo ne radi, jer otac mu je stekao(vrag će ga znati kako!) dovoljno za pet sinova, a ima samo jednoga. I počesto Darka pitaju oženjeni, po cijeli dan zaposleni, što radi povazdan u selu, zašto se ne zaposli? On šuti i zagonetno se smješka. Taj osmijeh provocira muškarce, posebice muževe, znaju da Darko krije neke svoje tajne, pa dosađuju jednim te istim pitanjem-je li mu dosadno u selu, mlad, zdrav, a ne radi?
Vrilo u Darku dugo, šutio uz zagonetni osmijeh, ali nedavno mu, valjda, prekipjelo, pa im svima odbrusio :» Više radim od svih vas, odrađujem sve ono što vi niste u stanju ili nemate vremena, sve vas zamjenjujem, radim za dobrobit sela, pitajte svoje žene ako meni ne vjerujete! Hoćete li da vam pročitam svoj dnevnik rada u posljednjih pet godina?» Bome su, priča se, svi ušutjeli! A po tuđim dušama, tu noć je gotovo u svim kućama dugo u noć gorjelo svjetlo, a bilo je i vike. Pa Mare, dođi dok je Darko još u snazi, a čini se kako mu je zabranjeno ordinirat na poznatim adresama. Dođi uživati u našim prirodnim ljepotama, a i Darko je, vjeruj meni i mnogim drugim ženama, jedna od njih!
Čeka te i pozdravlja tvoja Anđa
www.tomislavnews.com /Foto: ilustracija-instagram
