Draga moja Mare, sve mislim hoću li ti pisati, neću, ma neću, zovnut ću te, čestitati na FB, ili preko Skypea, bole me prsti od pisanja, ali…ne može srce izdržat : kad s tobom pričam ne mogu se sjetiti svega na što bih te htjela podsjeti, to mogu samo pišući i to kad sve lijepo po kući i oko kuće uradim…
Baš mi je žao, draga Mare, što ne možeš doletjeti kod nas za Uskrs, ali nisi ti jedina kojoj je teško napustiti djecu i unučad. Sve je manje i ovih naših iz europskih zemalja koji za blagdane dolaze u zavičaj. Ranije je obitelj bila ovdje, a samo su muškarci bili na radu u inozemstvu. Sada su cijele obitelji na radu u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, pa po onoj dom je gdje ti je obitelj, gdje su ti dragi ljudi, malo njih dolazi za blagdane, jer kažu da im se ne isplati dolaziti na dan dva. Dođu preko ljeta na odmor, pa i to je dobro, samo da ne zaborave tko su i odakle s
Ne znam, Mare, uhvati li tebe nostalgija pred ove velike dane, pred Uskrs? Mene jako! Ne kaže se uzalud što je čovjek stariji sve češće se sjeća djetinjstva i čini mu se kako je bilo bajkovito, prekokrasno, kako bi rekla strina Manda. To je stoga jer s godinama bježimo od stvarnosti, vraćamo se svijetu mašte, u dane kad smo bili nevini i radoznali, trčali prema dugi, a osvićali gledajući u zvjezdano nebo.
Je, bili smo siromašni-kruhom, a ne duhom-pa mi uvijek padne na pamet kada je jedne davne godine pred Uskrs tvoj ujak Mate došao iz Kanade ( usput, javi je li još živ?) pa tebi i meni dao po obojeno, šareno jaje! Za tebe ne znam, ali to je najveća radost koje se sjećam iz djetinjstva. Evo, i dok ovo pišem nekako mi toplo oko srca. A sjećaš li se kad bismo trčale pred obljanke ( tko zna što je to- zna, tko ne zna- neće mu ni trebati!) , kako bi donijele tek ojanjeno janje i za to dobile jaje(tučak) od domaćice. Ove godine je kod nas do prije dva dana padao snijeg, proljeće i cvijeće dobrano kasne, a nema ni ovaca na Kišuši, ne janje se, ne ide se po obljanke, ne ide se u zelje, takvo vrijeme došlo… Reći ćeš kako mi svašta pada na pamet, no poslije, pa i danas, imamo mi, a i naša djeca i unuci, hvala Bogu, svega (materijalnog) dovoljno, ali priznaj, fali nam radost tog uskrsnog jajeta !
Više se djeci, moja Mare i ne darivaju jaja, a ne daj Bože da bi ih išla skupljat po selu. Odu lijepo u trgovinu, kupe obojena, šarena, velika, mala, kupe čokoladne zečiće, piliće…Istope se, pojedu ih i gdje je tu ljepota, radost? Žao mi te djece i evo sad bih se rasplakala da neću razmazat šminku i da me oči neće zaboljeti.
A ti? Pričaš li svojim unucima o uskrsnim jajima i našim običajima, ili im ih, onako po američki, skrivaš po dvorištu? Meni se baš to sviđa-potrudi se, traži i naći ćeš, a ne da ti je sve servirano kako se sada kod nas odgajaju djeca.
Ja se raspisala, a Veliki je četvrtak, pa moram sto puta izmoliti onu našu molitvicu»Dušice grišna», pa ispeći posvetališće, kolače…
Sretan Uskrs, draga moja Mare, tvojima i svim našima preko oceana, a tebi želim isto što i sebi-osjetiti radost uskrsnog jajeta!
Tvoja Anđa
www.tomislavnews.com/ Foto: arhiv TN
