Draga Mare, znam da te je i sam naslov ugrizao za srce i nepce, ali baš to hoću-neka ti rastu zazubice pa ćeš prije doći. Obliguzna si pa ćeš radi naših blagdanskih specijaliteta i preplivati, a nek’moli preletjeti ocean.
Je, danas je treća nedjelja Došašća, palimo treću svijeću, to je pastirska svijeća, slavi radost i veselje, naša nekadašnja, znaš ti dobro što pod tim mislim!
Ali, danas su i Materice, slavljenje svih majki, ali se gubi onaj lijepi onoga običaj da djeca idu po kućama kako bi ih majke-domaćice darivale orasima, bombonima, kolačima, novčićima, nakon što bi otpjevali onu pjesmicu ulaskom u kuće:
Faljen Isus,gazdarice,
čestitam ti Materice!
Ja sam priš’o priko mora
da mi dadeš malo ora’.
Vidio sam i ovaca
da mi dadeš i novaca.
Na polju je teška zima
da mi dadeš čašu vina …
Domaćica bi na to odzdravila i uzvratila sitnim darovima. Znam da ćeš se toga sjetiti, jer nam je svaka bombona bila dragocjena.
Ne bi vjerovala : u nedjeljno zimsko jutro kako se tko od mladeži ustaje iz krevete mršti se, začepljuje nos i izlazi iz kuće, iz sela. Zašto? Smrdi im kuća, pače cijelo selo, od kiselog kupusa i u njemu kuhanog suhog mesa. Ne znaju oni što valja! Reci, ima li ljepšeg mirisa od toga, o ukusu da i ne govorim. Ti si najviše voljela raskuhane svinjske nožice, pa rebarca, pa i šarena slanina, bila dobra i ona još kad se ohladi, prinoći, a ujutro za doručak uz grumen sira.
Dobro, kupus nismo ni mi voljeli, pa bismo ga jele sutradan kad bi nestalo mesa. Sjećaš se pokojnog Vanke-on je pričao da je sve suho mesu tijekom zime skuhao u samo 2 kila kupusa? Kupus je u loncu bio uvijek isti, samo se pristavljalo novo meso. Kad su kod nas u ratu bili oni unproforci, esforovci…jedne nedjelje se helikopterom spustili na naše guvno jer ih je u zraku opio čaroban miris? Kad su otkrili od čega miriše cijelo selo, eto ti ih svake nedjelje na kupus i meso. I nisu žalili platiti. A vidiš ti naše mladeži, ona voli nekakve pizze, hamburgere, čipsiće, prdiće, rekla bi strina Manda. Zato i ne mogu podići teže od vilice i nožića, žlica im je već teret.
Mladež voli i pite, sirnice, zeljanice, luda je za burekom, posebice ispod sača, pita im se ne čuje dimom, ali Mare, dodijalo pravit pite, pa ja izmslila da je nedjeljom veliki grijeh praviti pitu i nekako me puste bar nedjeljom na miru!
Ta nezdrava , umjetna hrana, ljuti i našega doktora , jer svi ti mladi njemu dolaze na preglede, zamisli-pothranjeni ili hranom otrovani, a pune kuće domaće , zdrave hrane. Nije više ni zdrava hrana zdrava: kažu od masne se deblja, suho meso Bože sačuvaj, čuje se dimom, smrdi, ne bi vjerovala i kod nas ima onih što nikako meso ne jedu, pa se mi stariji čudom čudimo kako su živi, a jesu, živahni, ali ja vjerujem da ih nosi mladost, u njima krv vrije, za razliku od onih u kojima mrije, kažu onih starih. U nama, hvala Bogu, niti naglo vrije, niti polako mrije, nego ‘nako, baš kako je najljepše.
Pa te, draga moja, najljepše pozdravljam, iz najljepšeg sela kojim se nedjeljom širi opojni miris!
Tvoja Anđa
www.tomislavnews.com / iz arhiva,objavljeno u VL 2006.
