Sa puno, puno emocija pišem ovaj tekst, ovo pismo. Prisiljen sam bio otići od svoje kuće, od svoje obitelji, iz svog Roška Polja, iz svog Tomislavgrada, s rodne grude…
Posla nije bilo nigdje. Nikakvog pomaka nigdje.
Nikakve budućnosti na vidiku…
Sve sam ostavio dolje.
Obitelj, djevojku, prijatelje…
I sad sam ovdje u crnom svijetu, sa dobrim poslom, pristojnim životom, novi mobitel, novi stan, nova odjeća…
Al opet crni svijet…
Tek sam stigao odozdal s odmora za Božić, a po glavi mi se samo mota kako da se vratim kući…
Ne izlazi mi to iz glave noćima, pa i sada kad pišem odavno je ponoć prošla, a sjedim za kompjutorom i slažem ova tužna slova.
Tisuću puta na dan mi kroz glavu prođe molitva: “Bože dragi vrati me kući…”
Straši me pomisao da ću ovdje ostati cijeli svoj život…
Odem na misu ovdje u našu hrvatsku crkvu i fratar čita kad neko od starih umre i onda kaže: “Živio je ovdje od sedamdeset i neke i proveo je svoj cijeli život ovdje”
Svaki put kad to pročita meni prođe kroz glavu pa neće valjda jednog dana i mene tako pročitati!
A koji je uzrok svega ovoga?
Dragi naši političari.
Oni koji su svojom pohlepom, krađom, kupovanjem skupih mercedesa sebi i svojim “sinčićima”, plaćanjem ljetovanja svojim napirlitanim kćerima uništili naše živote!
Svakim ukradenim novčićem ukrali ste naš život i učinili od nas životne patnike!
Životne patnike u tuđini, a od naših roditelja životne patnike u domovini koji su ostali bez svoje djece jer su ih morali poslati u svijet!
Znači nama ste ukrali obitelj i dom, a našim roditeljima djecu!
Svaki vaš novčić je proklet, svaki vaš skupocjeni auto je proklet,
svaka vaša vila na sto katova je prokleta svakom suzom našega ukradenog života!
Ali Bog sve vidi!
Bog će jednog dana prebrojiti svaki vaš ukradeni novčić, a onda svaku našu suzu, sve će to zbrojiti i onda ćete sve vratiti, sa kamatama!!!
Sto puta i svaki dan sebi reknem baš me briga za onim doli, ali mi se onda sve to skupi u prsima, ko neki teški kamen sa Zavelima ne da mi disat, pa moram ovo napisat i nekako mi zgodnije kad s vama podjelim ovu svoju tugu, lakše dišem, ako me razumjete?
Toliko od mene, ne mogu više od gorčine pisati…
Pozdrav svima i neka vas sve Bog čuva….
www.tomislavnews.com/ Zdravko Rožanin
NAPOMENA: Tekst nije lektoriran!