Poželjeh i ja napisati jedno pismo iz tuđine u kojemu se, vjerujem, svi možemo prepoznati, pa ako vam se sviđa objavite…
Rođena sam u Tomislavgradu gdje sam i živjela do pete godine života. S obitelji sam preselila u Spli.Kao mala nisam ništa shvaćala,bilo mi je svejedno : obitelj, društvo,škola, igra…
PIŠE: S. G./ www.tomislavnew.com
Ali kada dolazi pubertet, kada nam mnogo toga smeta, kada počinjemo pitati se o smislu ovoga ili onoga,tada je teže naši društvo, prijateljice, prijatelje…
Dolazili smo s mamom svaki vikend ,rekli bi Dalmatinci “na selo”. Tata je radio u tuđini. Mama je dolazila “na selo” počistiti svojoj materi i ćaći kuću, pomoći pri većim poljskim radovima, isto je pomagala i svekru i svekrvi, ali smo im i mi djeca-unuci bili prijeko potreban razgovor, radost.
Priznajem, nama je bilo dosadno vrtiti se oko babe , dida, strine, daljnje rodbine…
Nije tu bilo našega društva iz Splita, s kojima bi otišli zapalit jedno skrivećki, ali smo slušali majku i dolazili svaki vikend. I sada, nakon mnogo godina, kažem : hvala joj na tome.!
Dolaze tada i godine prvih izlazaka!I tada je započeo ponovo neki novi život za nas u Tomislavgradu. Rado smo dolazili svaki vikend, družili se,upoznavali ekipu u gradu, rađale se simpatije…Svake nedjelje nazad u Split, pazite : ČESTO I PLAČUĆI!!! Dođem sebi tek u utorak. I tako iz godine u godinu.
I naravno, dadne Bog, posreći se, dođe vrijeme i upoznaš onog pravog u rodnom mjestu, zavičaju,zaručiš se i odeš u tuđinu, jer on, dragi moj, tamo živi i radi. Ideš za njim pa da je i na kraj svijeta, u goru, u vodu, jer ljubav je to!
Je, prva pomisao je bila:kako ću svaki vikend “na selo”? Priznajem i sad mi fali i Split i “selo” i more i moje najljepše jezero…
Bit priče, je: nije sve u parama, ali odrastao čovjek sa zdravim razumom ide naprijed i slijedi svoje životne ciljeve. Ili odlaziš za mužem, ili odlaziš trbuhom za kruhom…
Draga mlađarijo, gdje god da se nalazite,nastavite dolaziti u svoj rodni kraj i nikad ne gubite nadu kako će jednom biti sve bolje i da ćemo se svi vratiti…
Dragi roditelji vodite svoju djecu “na ferije” KUĆI. Forsirajte!
I želim reći još samo jedno:mi Duvanjke i Duvnjaci, ali i malo šire oko nas, smo najvrjedniji, radišni, najširokogrudniji narod i trebamo sebe više cijeniti! I Švicarac i Švabo bi bili golo, da ne kažem što, bez nas!!!
“Nije kuća na prodaju,ni kuća ni okolina,ta se kuća ne prodaje,to je moja djedovina”
Lijep pozdrav iz tuđine i ugodan vam dan!
Znam da me mnogi od vas koji ćete ovo pročitati prepoznati, zato se potpisujem samo inicijalima.
www.tomislavnews.com / Foto Buškog jezera : Mario Sabljić-Maša
