Moj did i ćaća išli su u Njemačku da bi mogli školovati mene, brata i dvije sestre i da ne moramo ići u tuđinu kao oni, ali…
Did umro, pokoj mu duši, ćaća se s dobrom mirovinom ne osjeća dobro jer je sam u velikoj kući u selu staraca, baba umrla nedugo iza dida, mater umrla ima dvije godine, pokoj joj duši, umrla u čežnji za čovikom u tuđini, u trci oko nas djece, u brizi da nam se što ne dogodi, da ne krenemo po zlu putu, a kako bi onda, kako je govorila, ćaću vam dočekala. Brinula se o didi u babi, koji nikako nisu mogli podnit da im nevista troši marke na dicu i sebe koje njihov sin krvavo zaradi u gipserskoj koloni u Njemačkoj. I nikako im nije bilo pravo što i moje sestre, njihove unuke idu na fakultet, još su mislili da je žensku dosta srednja škola, pa se lipo udaju, zaposle, ne zaposle, neka im čovik zarađuje.
I dobre škole i fakultete završišmo, ćaća dođe iz Njemačke i reče hvala Bogu imate školu, imate kuće, sve imate, zaposlite se, oženite i to vam je od ćaće. Vaše je samo da poštivate mater i mene i danas sutra kad se oženite da ne zaboravite svoje stare roditelje, a ja dok mogu pomagati ću vam, ne možemo ja i stara potrošiti ovu mirovinu, opet će vama biti. I bilo nam je, nikada nije bilo do novca, što od dida, što od ćaće.
Čekajući posao, oženišmo se nas dvojica, udadoše se sestre, a sve s ćaćine mirovine. Nitko se ne zaposli, zamislite, nas četvero, tj. nas osmero, pa ni jedno ne ostade u zavičaju. Da se barem jedno zaposli u općini, pa bi ono povuklo ove druge, imali bi vezu, govorila je mater, pokoj joj duši, pa bi pčela brojit one koji su povukli svoje, najteže je da jedno upadne na misto, ali, eto, ne upade, zanepodalo nam se.
Odošmo u tuđinu, snašli se svi, imamo djecu, mater dočekala troje unučadi, evo ćaća sedmero.
I kakve mu koristi, osim kako kaže, zadovoljstva što smo živi i zdravi i što ga posjećujemo, uvijek po netko, ali bude i po dva mjeseca da nitko od nas nije u mogućnosti doći u zavičaj. Razumije to ćaća, zna što je kapitalizam, što je Njemačka, što Švicarska, što Austrija, što šef, gazda, dica u školi…
Vidim da mu je teško, gleda u nas i nikako nas se nagledat, grli unučad i zna da su tu kratko, da će i oi ostati tamo gdje su rođeni. Drži on njima predavanje, ali dica ko dica, tipkaju po mobitelu, dida čuju i ne čuju.
A kad dođemo u zavičaj svi nas tamo gledaju kao da smo s ratišta pobjegli, kao da smo dezerteri, iako rata nismo ni upamtili. Kažu kud vas vrag nosi, ćaća vam sam, nije on to zaslužio, mogle bi žene ostat, redat se, paziti na svekra. I vidim ja i po pisanju i po govorenju onih što su ostali u zavičaju, što su imali sreće ili veze zaposliti se, kako oni misli da smo mi u tuđini iz obisti, a žene samo da ne bi morale biti sa starima u selu. Naslušamo se mi svakakvih priča kod dođemo za Gospojinu ili Božić, i kako smo silni, kako se razbacujemo eurima, kako živimo na kredit, vozimo auta na lizing, kako brzo vozimo, ne poštujemo prometne znakove…
Eto, sad smo se razašli, selo i grad su opet poluprazni, ja došao s mise, žena kuva ručak, odlučio napisati vam pismo i pitati: jeste li se odmorili od nas gastarbajtera? Pišite, da čitamo, kako vam je bez nas!
Poslije ručka moram prid šest naših iz zavičaja kojima sam obećao pomoć kad dođu, bit će kod mene dok se ne snađu, a posla ima, neće dugo bit bez posla. I meni je netko pomogao kad sam došao. A javio im da mi ponesu strininu zeljanicu i puničin burek, pa jedva čekam!
www.tomislavnews.com/ Gastarbajter duvanjski
NAPOMENA : TEKST NIJE LEKTORIRAN!
