Kako sam mogao izgubiti onu djevojku, onu djevojčicu iskrenog osmijeha, tajanstvenih očiju i srca, velikog kao cijeli planet?
Volio sam ono naše mjesto. Čuj mene , naše! Zapravo, to je bilo tvoje mjesto. Ja sam tu počeo dolaziti tek kada sam osjetio da nemam nikoga i da si, ustvari, ti bila moje sve. Ali, ti sada ne želiš ni čuti za mene. Znam, zaslužio sam. Ali ja se još uvijek sjećam! Svega, najviše tebe. Onih zajedničkih pogleda, tvog osmijeha, svih zajedničkih sumraka koje smo pratili kako nam prilaze u tišini, hladeći naša tijela. Tada bi se ušuljala do mene i bila najjača, moram ti priznati, a i ja, i ja. Znaš to? Obožavao sam te gledati dok spavaš, imao sam osjećaj da te čuvam, da si uz mene sigurna, da sanjaš lijepo. Sjećam se i onih trenutaka, tvrdoglavih. Kada si znala da sam ja u pravu, ali nikada nisi odustajala. Bila si posebna, onako moja, samo s tobom sve što sam pisao je i dobilo neku važnost.
Mislio sam, čekat ćeš me, ako me voliš. Ali, shvatila si da bit ljubavi nije čekanje, a ja kreten, samo još to imam. Čekanje i nadu da ćeš jednoga dana meni opet pružiti priliku, onu koju sam davno izgubio. I svim djevojkama sam lagao, ali, tebi bi uvijek morao reći istinu, jer si djelovala na mene nekako drugačije, umirujuće. Svakoj mojoj šali si se smijala, uvijek, čak i kada nije bila smiješna. I znam, prisjećajući se tebe, nas, vratiti sve ono što smo imali. Želio bih zaustaviti vrijeme i živjeti u tim trenucima.
Ubrzo, svi moji snovi i sva moja maštanja o tebi budu tako blizu i ti budeš tu, do mene. Noje srce tuče kao nikada i ja sam sretniji no ikada. Baš kao u bajci: ja sam tvoj princ, tvoj sam zaštitnik, onaj kakav sam trebao biti, i sve je onako kako treba biti, kako je trebalo biti…
I onda, u jednom trenutku, kada vraćam se u stvarnost vidim da je to bio samo san. Samo moja mašta i da si ti krenula dalje, a ja još uvijek u mjestu stojim i pitam se kako sam to mogao dopustiti?! Izgubiti jedinu tebe zbog koje je vrijedilo živjeti ? Kako? Kako sam mogao izgubiti onu djevojku, onu djevojčicu iskrenog osmijeha, tajanstvenih očiju i srca, velikog kao cijeli planet? Onih tvojih razigranih riječi, koje bi me vratile u djetinjstvo i tih trenutka bih bio najsretniji na svijetu.
Onih trenutaka kada bi se upuštali u neki novi svijet, za nas potpuno neistražen i tada bi mi tihim glasom rekla: ” Budalo! “. Tada bi se pogledali i nasmijali. Pričali smo očima, one su nas uvijek odavale.
Sada kada te ugledam vidim ti prazan pogled, hladan, pogled koji boli. Sve si mi praštala, imala razumijevanja za svaku poruku, koja kasno navečer nije stizala, jer sam bio s drugima. Svako buđenje bez mene, koje sam ja ostavljao, za druge, koje se danas i ne sjećaju moga imena. Mog izgleda. Mene. Opraštala si mi i svaki moj ispad, koji tebi nikada i nije bio namijenjen. A ti, uvijek si se trudila biti najljepša, za mene. Biti najbolja i bila si! Još uvijek si! Nikada nisi gledala izgled čovjeka, uvijek si vjerovala da svaki od nas u sebi krije nešto dobro. Obožavala si ujutro slušati glazbu, rekla si da je jedino tada najljepša i da je tek tada doživimo onako kako treba. Iz nekih razloga obožavala si poslati mi poruku, tek onako, da te se sjetim. Ni sama ne znaš da si ti osoba o kojoj je teško prestati razmišljati, da si i bez poruke uvijek prisutna u mom životu. Ne znaš koliko mi je to značilo. Možda sada shvatiš! Sada, kada se molim da dobijem barem praznu poruku od tebe.
I sjećam te se, kako bi , bez obzira na sve, uvijek imala iskreni osmijeh na licu. Ljutila bi se na vjetar kada bi ti razmrsio kosu, koju si uvijek za moje ruke čuvala.. Imala si iskreni pogled na svijet: onaj koji je govorio sve ono što ti nikada nisi. Bila si srcu najdraža, duši najbliža. Zato znaj: nedostaješ mi! Nedostaje mi sve tvoje. Volim te. Jače i sigurnije nego ikada! Je li to dosta da mi se vratiš ? Reci da je! Molim te! Još ovaj put pomolimo se zajedno, za bolje sutra. Moje bolje sutra je uz tebe, a tvoje ?
Autor: Jozo Majić/ www.tomislavnews.com
