U njegovim ulicama još uvijek žive tragovi mojih mladalačkih maštanja, neiskvarena čistoća prvih đačkih ljubavi, velike i male tajne snovima sanjane i nikada ne izrečene…
PIŠE: Hanka Balić-Karahasan
Volim ga onom ljubavlju koja ne “plavi” s godinama, koja ne nestaje sa svim burama i mećavama, kojoj talasi nedaća još uvijek prkose, a ona k’o ponosna djevojka raspletene kose stoji gordo i raširenih ruku toplo prima pozdrave…
Ja volim svoj rodni grad.
Još uvijek kad sklopim oči zamirišu polja puna bijelih lala i modruljka , rascvjetala proljeća zauvijek nastanjena u srcu čiji svježi miris opojno osjećam u svakom dijelu sebe.
Ja volim svoj rodni grad.
Volim svaki njegov sunčani dodir kojim bi kupao moje tijelo, svaku igru bure kojom me lomio i učinio otpornom i jakom, svaku njegovu mećavu kojom me naučio borbenosti i svaki njegov povjetarac koji se znalački poigravao u mojoj kosi i spretnošću nestašnog dječaka ostvario svoje namjere …
Ja volim svoj rodni grad.
U njegovim ulicama još uvijek žive tragovi mojih mladalačkih maštanja, neiskvarena čistoća prvih đačkih ljubavi, velike i male tajne snovima sanjane i nikada ne izrečene…
Ja volim svoj rodni grad.
Opojni miris četinara u gaju gdje su ostale najljepše drugarske uspomene, krivudavu rječicu u čijim sam virovima proplivala, tihu i sjajnu površinu jezera i nenadmašnu, rumenu ljepotu u sutonima…
Ja volim svoj rodni grad.
Svaki njegov kamen još uvijek osjećam pod nogama, i svaku travku bosonoga provlačim kroz prste i udišem miris lipe i bagrema svaku noć pred spavanje…I to nije samo ljubav, to je mnogo više. To je i ona iskonska odanost kojoj ni godine zla nisu mogle nauditi, kojoj ni porazno saznanje o ljudskim tmurnim planovima nije slomilo krila nego ju je samo na trenutak povilo i natjeralo na odlazak… na put u nepoznato…sa dubokom porukom u dubini srca “Ja ću se vratiti!”
Ja volim svoj rodni grad.
I svaku noć prije sna udahnem mirise njegovih godišnjih doba, pročešljam pogledom rodnu ulicu, opijem se mirisom bagrema, prizovem smijeh i glasove dragih ljudi i spokojno spavam nježnom pjesmom blago ispunjena…
Ja volim svoj rodni grad.
I znam da i on voli mene. Naučio me da je život nepredvidljiv i da se nikada ne treba predati, naučio me da su ljudi čudni i da se mijenjaju kao godišnja doba, ali i da pravo prijateljstvo i ljubav opstaju i da uvijek stražare na vratima odbrane od zla. Naučio me da volim sve ljude istom ljubavlju, da praštam velikodušno, ali ne zaboravljam učinjeno dobro i zlo, pokazao mi da je uvijek od svega najbitnije biti i ostati čovjek…
Ja volim svoj rodni grad ,ne samo u snovima i mašti, nego onom čistom ljubavlju Duvanjke koja ga iskreno grli pri svakom dolasku i plače tiho i dugo kad odlazi…
Da, ja volim svoj rodni grad i svaki dan kad pogledam kroz prozor u daljinu zaiskri radost u oku i kažem tiho u sebi: “Vratit ću se ja opet,Tomislavgrade!“
FOTO: TN