___________________

___________________

Vi stariji sjećate se kad se u Šujici snimala ona emisija Znanje-Imanje, bila su to vremena kad je u našoj školi bilo oko 500 učenika,16 odjeljenja…kad je Pilana radila u 3 smjene, pa tvornica na Dilima, pa Dioz, pa…
Imali smo tada i ambulantu i veterinara, imali smo robnu kuću, trgovine, mesnice, slastičarnice…
Jedno vrijeme imali smo i banku, pa kiosk s novinama, a u šujičkim gostionicama pekli se svaki dan janjci…kod Bože, Jake, Ivića, kod Čustanovi, pa Vagan…bile trgovine u Galečiću i Bogdašiću.
Otvarali se kafići i diskoteke za omladinu, a u nekad Radničkom domu gotovo svaki vikend koncerti, Jasmin Stavros bio je čest gost u Šujici, Neda Ukraden, Zlatko Pejaković, Ivo Fabijan, Prljavo Kazalište i gotovo svi koji su išta značili u to vrijeme prošli su kroz Šujicu.
Na Sv. Antu se i molilo i dernečilo i janjci se pekli i cure se zamirale i navečer se u domu plesalo.
Radio se tih godina i vodovod i uvodili telefoni i asvaltirala sela, popravljali smo i crkvu i groblja.
Uvela se i javna rasvjeta u Centar Šujice.
Na Dilima se igralo lopte, u polju kupalo, u Lovaricama i Barama roštiljalo.
Najvažnije bilo je svijeta,ljudi se počeli vraćati iz Njemačke i Austrije, a bilo je i malo nezaposlenih.
Šujičko polje i livade bile pokošene i pune krava i ovaca, a gotovo svaka kuća držala, gojila krmad.
Godine 1991. stali smo pred tenkove, pokušali zaustaviti rat.
Nakratko smo i uspjeli, ali 92. nismo uspjeli zaustaviti granate i projektile.
Prekrio nas mrak rata, razorio kuće i uzeo mnoge živote.
Bili su to teški dani, ali i veliki dani za naš narod i Domovinu.
Rat nas je ujedinio, ojačao, vratio nam ponos.
Sve ćemo ponovo izgradit,vratit ćemo život u Šujicu, sad imamo svoju državu, vjerovali smo sebi i krenulo se u obnovu.
Podigli smo lijep i velik križ na Rajkovači, simbol pobjede svjetla nad tamom.
Križ, simbol stradanja i smrti Šujičana kroz sve ratove i nedaće i simbol sjećanja na njihovu žrtvu.
Lijepo smo ga osvijetlili i s koje god strane se dolazilo u Šujicu nije moglo ne vidjeti ga.

Sjećate se kad se opet snimala reportaža-emisija o Šujici ,,Šujica na kraju grad” a pok. Petar Miloš je o Šujici pisao u Slobodnoj Dalmaciji.
Mjesto koje ima obilježja sela, a opet ima i obilježja grada.

I imali smo puno toga, imali smo punu crkvu vjernika, punu školu djece i vratio se život u Šujicu.
Bajke obično završavaju s onim ,,… i tako su sretno živjeli do kraja života” i priče obično završavaju sretno. Nažalost, ova moja, šujička, nema takav kraj.
Križ na Rajkovači godinama već nije osvijetljen, Šujica-centar više nije ni grad ni selo, od 3 sijalice tzv. javne rasvjete svijetli jedna ili ni jedna.Tako je i po zaseocima i selima.
Nije to najveće zlo, svi mi to znamo, raselila nam se omladina i mlade obitelji, stari teško žive i umire se, škola nam gotovo prazna, a crkva postala prevelika.
Ali i ovo nas što je ostalo zaslužuje malo svjetla u životu, vratili smo se ponovo u mračno doba.
U ovo vrijeme današnje, ne znaš kome bi se obratio, koga bi pitao zašto je to tako, ZAŠTO ŠUJICA ŽIVI U MRAKU ? ? ?
Križ na Rajkovači je simbol pobjede svjetla, a danas je ponovo u mraku.ZAŠTO ?
Dolazi nam Božić, okitit ćemo i osvjetliti bar svoje kuće, ali svima nama hladno je oko srca kad prolazimo šujičkim ulicama i zaseocima.
Ja sam samo podijelio svoja razmišljanja s vama,siguran jedino u jedno, a to je da se mnogi od vas pitaju isto što i ja, piše Stipe Zrno na FB stranici Šuica-Šujica.

www.tomislavnews.com