Hej Šujico moja, Šujico naša, ma nismo te mi napustili, još uvijek si u nama i vječno ćeš biti…
Ma ne bi mi ni otišli, nego nas otjerali pogani ljudi koji misle samo na sebe,
i ne samo na sebe, vole oni i svoje bližnje pa i njih zaposle da im bude dobro…
A mi…što ćemo mi pobro?
Mi koji te volimo, koji smo u tebi živjeli i punim plućima disali.
Mi, momci mladi željni života, željni znanja, željni svega što mladost traži.
Neki od nas su uspješni sportaši, neki voze motore, neki ljube djevojke,
nekima je hobi uzgoj pasa svih rasa, svi imamo neke hobije.
I svi mi volimo radit, a neki zli ljudi su nas nazvali neradnicima…
Trebali bi doći vidjeti nas u tuđini, jedan Šujičak uradi ko trojica drugih.
I dobro nam plate ljudi, mi ne žalimo ruke, oni ne žale eure.
I kao lijepo nam: dobro radimo i dobro zarađujemo…
Ali ne dišemo, ne dišemo punim plućima kao u tebi, voljena naša Šujicu!
Kad pomislimo na tebe, a mislimo uvijek, uzdahnemo duboko, onako iz dna duše…
A navru sjećanja: redaju se slike prijatelja, djevojaka, čujemo naše pjesme, miriše roštilj…
Žubori voda drage nam rijeke, koju ljubi polje, a pastirica osmijehom maglu razgoni…
Eh pusto sjećanje, pusti snovi, duboku uzdasi, drage uspomene…
Otvorimo oči i sve odjednom nestane!
Ostaje samo želja vratiti se k tebi rodna grudo, Šujico naša, majko naša.
Želja, što ne stvarnija, to jača biva.
Ali, mi sinovi tvoju u tuđini, Šujico naša draga ne odustajemo.
Čekaj nas jaka i lijepa kakvu te znamo i kakva si nas odgojila.
I ne daj poganim ljudima da nam te ogade, njima si samo tvornica novca,
a nama si sve, Šujico naša mila!
www.tomislavnews.com /Tekst i foto: Ivica Barišić
