Jučer je bio Svjetski dan starijih osoba, pa sam posjetila Starački dom u Tomislavgradu, gdje je bilo dvostruko slavlje: Uz Dan starijih osoba proslavljala se i 20. obljetnica rada Doma, to ste već jučer pročitali, ali, ali…
Jedan razgovor sa korisnicom doma sam pokušala prešutjeti, nisam spavala cijelu noć, uduši me, cijeli dan mislim na to, a kažu kad nekome ispričaš neće te više mučiti? A je tužan!
– Svi došli, a moji nikada, ko zna jesu li i pošli, znaš li ti, ženo?-zaustavi me na hodniku starica zamagljenih očiju, izgubljena pogleda.
– Jesu, pošli su i sigurno će doći.
– Dugo čekam, a vidim svit dolazi, što oni kasne?
– Gužva na putu, doći će. Treba li Vam išta?
– Ne triba ništa, ta nisam gladna.
– Boli li Vas išta, bako?
– Ne boli ništa samo me nešto steže u prsima.
– Hoćete li doktoru?
– Bila sam, kaže ništa to, a mene steže, vriđa…- starica prelazi staračkom rukom ispod suhog vrata.
– To je ovaj duvanjski vitar, buretina, promjena vremena.
– Je, je, uvik meni tako, neka vas malo dok moji dođu… Bože moj, što sam zabrinuta što ne dolaze, ko zna, da nije štogod…?
I meni se oči zamagliše, brzo se udaljih, a nešto i mene od tada steže u prsima?!
www.tomislanews.com/ Ljuba Đikić
