Zaista je dirljivo u predizborno vrijeme gledati političare koji se spuste među narod na ulici, u selu, na polju, u tvornicama, crkvama i džamijama…
Pa se rukuju, čak grle s rudarima, seljacima, vjernicima…, pitaju ih za zdravlje, kredite i posao, raspituju se za njihovu djecu, kako uče, imaju li stipendije… Pa s vjernicima klanjaju po džamijama i tiskaju se u prvim redovima na misama.
A narod ko narod. Drago narodu što su glavešine s ekrana stigle baš k njima, da se tako umiljato i uljudno raspituju o njihovim problemima, pa im s osmijehom odgovaraju na sva pitanja.
Neki pokušavaju iznijeti i svoje konkretne probleme, pa počnu pričati o svojim nevoljama, da je sin dobio otkaz na pravdi Boga, da mu bolnica hoće naplatiti liječenje premda je osiguran, da mu je susjed “ušo u bašču čitavi korak“….
Političar to prati sućutno, ali ako sugovornik razduži svoju tužaljku, tu su ljudi iz osiguranja koji prekidaju razgovor i političara guraju dalje.
– Ovi političar dobar čovik, da nije onih zmajeva oko njega, komentira narod. A kandidat, ozbiljan i zabrinuta lica, ide dalje do drugih nesretnika, kako je već protokolom predviđeno.
Uzimaš li novac?
I mene je nazvao jedan kandidat, aktualni ministar, pa veselo veli da bi rado sa mnom porazgovarao ako imam slobodnog vremena. Ja kažem kako mi je daleko dolaziti u Mostar, a on dodaje da će on doći k meni, sutra ako ja nađem koji sat slobodnog vremena, svakako će slučajno prolaziti kroz moje mojesto. Cinično sam odgovorio da ga sutra ne mogu primiti jer moram ići na izlet brati gljive.
– U redu, ne želim ja smetati, zdravo je ići na izlet i brati gljive – kaže on umiljato. – Može i prekosutra.
S tim ministrom sam posljednji put bio prije četiri godine, nakon što je zasjeo u fotelju. Sjedio sam s njim i jednim poduzetnikom.
– Mogli bismo sada nas dvojica nešto i raditi – veli ministar poduzetniku.
– Nemamo mi šta radit kad ti ne uzimaš novce – veli poduzetnik.
Nakon kratke šutnje, ministar zovnu poduzetnika, pa iziđoše van. Kasnije mi je poduzetnik prepričao njihov razgovor.
– Odakle ti to da ja ne uzimam pare?! – kazao je ministar poduzetniku.
– Ma, šalio sam se – kazao je poduzetnik.
– To je ozbiljna stvar i s tim se ne valja šaliti. Ako to razglasiš, tko će mi doći, s kim ću ja… Znaš li ti da ja imam brata pijanicu, nevjesta ne radi, drugi brat se snašao u Njemačkoj i neće da čuje za nas, djeca mi na fakultetu… A ti pričaš da ne primam. Ne moramo nas dvojica ništa raditi, ali te molim da ne širiš ovu priču. Znaš kakvi su naši ljudi.
I tako to stoje stvari u BiH. Svake četiri godine bahati i nadmeni političari pretvaraju se u obične, susjećajne ljude. A čim opet zasjednu, čim se političar malko skrije, nestane sve te čarolije. Pretvore se u razjarene predatore koji vide samo plijen, ne vodeći računa o narodu koji ostaje “kao i prvo, obično, malo, jadno drvo“.
Što li u Njemačkoj, uzdahnu Rodijak Ćipa. Jesi vidio da u Evropi ministri polažu ispit. Eno ona Slovenka propala. A kod nas političari govore da narod na izborima polaže ispit. I uvik narod propadne ka ona Slovenka u Evropi.
Slobodna Dalmacija/ Foto: TN
