Voljeni moj Kume, danas kada se naši ovozemaljski putevi razdvajaju moram ti reći da si mi bio uzor i najbolji učitelj.
Nikakav Oxford, nikakav Harvard, uz tebe i naše zajedničke sportske uspjehe, te provedeno silno zajedničko vrijeme proživio sam i sudjelovao u najljepšim trenucima našeg života. Nazvati te trenerom svih trenera, a ne reći sve drugo o tebi bilo bi nepoštivanje i uvreda za sve ono što si ti bio i po čemu ćemo te pamtiti. Ti si najznačajnija osoba u stoljetnoj povijesti Dinama. Bio si najinteligentnija i najšarmantnija osoba koju sam sreo i za koju sam čuo. Tvoja sposobnost da svakog čovjeka planete kojeg bi sreo, bez obzira na nacionalnost ili boju kože, učiniš sretnim i važnim je neponovljiva. Bijeli šal, „kako si sine“ za svakog stranca na cesti i osmijeh koji grije srce bit će tvoj trademark. Tvoja stisnuta šaka i zamah njome, na poziciji izlaska iz maksimirskog tunela prema Dinamovoj, tvojoj klupi, zauvijek će biti poziv u sportsku borbu koji je u trans bacao milijune ljudi. Obećavam da ću se svojim životom i djelima pobrinuti da se tvoje ime i djelo nikad ne zaboravi. Nikad Hrvatska, a ponajviše tvoji Dinamovci nisu toliko bili sretni, ponosni i u zajedništvu kao u onom koje si ti predvodio 1982. godine. Hvala ti za sve što si me naučio, što si mi priuštio, hvala ti na tvome Dinamu i želim ti reći da ćeš uvijek ostati dominantna osoba u knjizi mog života. Volim te, zauvijek tvoj, kum Zdravko.
www.tomislavnews.com/Zdravko Mamić
