Prije šest i pol godina bio sam na prvom Arkinom sajmu.
Do danas, on mi je ostao najdraži.
Mene je dopalo da se brinem za toalet. Dok sam ga čistio, čuo sam razgovor dvoje ljudi.
Razgovor oca. Posebnog oca. I njegova sina.
– „Oče, na ovom sajmu ne postoje cijene. U onu malenu kutijicu možemo ostaviti maleni novčani prilog.. Koliko tko osjeti na srcu.
Koliko je samo lijepih stvari za obući..
Jesi li vidio one smeđe cipele? Kada bih samo jednom imao takve..
Tada se začuo drhtavi glas:
– Sine, molim te, oprosti svom ocu. Znaš da nemamo gotovo ništa novca.
Nadam se da ću ti jednom moći kupiti takve cipele.
Najbolje je da odemo doma..
Majka i sestra nas čekaju.“
Bio sam ganut.
Toliko, da sam otišao do Slavenke, posebne žene koja je stvarala Arku i upitao ju:
„Koji je za tebe smisao ovog sajma?“
Odgovorila mi je: „Sjaj u očima onih koji si ovakve stvari ne mogu priuštiti.
Postati njihovim prijateljem – to je Evanđelje.“
Nakon što sam čuo ove riječi, ispričao sam joj što sam čuo nekoliko trenutaka ranije u toaletu.
Njezinu gestu neću nikada zaboraviti.
Na vratima je zaustavila oca i sina, pogledala ih i s velikom poniznošću rekla: „Vidite li sve ove stvari? One pripadaju vama. Što god vam se svidi.“
„Vidjeti sjaj u očima….“
Koliko su samo sjajile dok su probavali stvari i stavljali ih u vrećice…
Sve do jednog trenutka.
Do trenutka kada je mladić ugledao da netko drugi sprema njegove „cipele“ iz snova u svoju vrećicu.
Bio je to tako poseban trenutak.
Trenutak kada sam primijetio rupe na njegovim cipelama.
A u njegovu srcu ugledao Boga.
Skromnog Boga iz Nazareta.
„Oče, nemoj se brinuti za moje cipele. Volim ove koji si mi mogao kupiti. Pogledaj samo koliko sam danas novih stvari dobio.“
Bio je to trenutak u kojem sam ugledao Boga i u srcu žene zbog kojih su toliko bili sretni.
Slavenka je stavila ruku u malenu kutijicu i iz nje izvadila nekoliko stotina kuna.
– „Nadam se da će ovo biti dovoljno za jedne lijepe cipele.“
Dolazili su na naš sajam često.
Nekoliko godina poslije, došli su na sajam ponovno.
Kako ih je samo bilo lijepo sresti.
Kako je bilo lijepo gledati u njihove oči..
Ovaj put, bile su tako drukčije.
Nakon što su uzeli nekoliko stvari, po prvi puta,
zastali su pred malenom kutijicom.
Bio sam blagoslovljen što sam sjedio ispred nje.
„ Znate, sve ove godine, osjećali smo da nam je Bog uistinu blizu. Dolazio je u naše siromaštvo putem ovog sajma.
Znali smo maštati o pojedinim stvarima koje si nismo mogli priuštiti.
A kada bi došli ovdje, On, kao da bi ih skrio u neki kutak, baš za nas.
Nakon toliko godina, blagoslovio nas je još i više.
Sin i kćer završili su fakultete s odličnim i ponuđena su im odlična radna mjesta, bez da su ih tražili.
A ja – nakon toliko godina, pronašao sam posao i ja.
Danas smo došli da vam kažemo hvala.
Kada god pogledamo u ovu kutijicu, sjetimo se cipela koje su nas hrabrile da se nikada ne prestanemo nadati.
Sjetimo se dana kada je započelo naše prijateljstvo.
Ovih dana dobili smo naše prve plaće.
One će nam pomoći u toliko toga, a naš život biti će drukčiji.
Prije nego bude tako, svi zajedno, donijeli smo jednu odluku.
Neka to bude od idućeg mjeseca.
Ovaj, mi osjećamo potrebu nove “cipele” kupiti Arci.
Tog dana, susreo sam Boga ponovno.
Skromnog Boga.
Zahvalnog Boga koji je želio da budem tamo.
Boga koji je u našu malenu kutijicu spremio „nove cipele.“
Ne samo jedne.
Bilo ih je dovoljno za nas nekoliko. +
Matej Lovrić/FB
www.tomislavnews.com
