Veliki pozdrav svima, i molimo dragog Boga da nam udijeli milost da se stvari poprave da se svi vratimo kući svojoj, živi i zdravi…
Odrastao sam na svom kršu i kamenu.
Skoro 25 godina.
I disao punim plućima.
Igrao sam se sakrive kako smo mi znali reći, a ne skrivača hehehe.
Vojske, ledene babe, rata, nogometa na njivi kraj koje je bilo žito, pa smo milijun puta tražili loptu.
Visili po drveću i urezivali svoja imena na njih.
Trčali na svaki potok za koji smo znali: lovili žabe, prskali se vodom, smijeh, vika, galama, zvuci radosti i sreće.
Kako brižno i sretno djetinjstvo…
A onda nisi ni trepnuo, odrasteš…
Brige, problemi, nezaposlenost, svi odoše u svit…a samo se pitaš kad si ti sljedeći…
I dođe taj dan, pakuj se, vadi torbe iz ormara, vrime ići…
Grč u trbuhu, najradije bi propao u crnu zemlju…
I evo me sada u Njemačkoj, sidim u stanu, sam, pušim, gledam kroz prozor, i mislim se: Dragi moj Bože daleko ti je kuća moja…
Mnogo, mnogo je kilometara do nje…
Di su moji? Šta rade? Kako su, jesu dobro?
Šta mi je sa mojim dragim ljudima koje sam sreo svaki dan dok sam doli bio?
Koga više neću zateći kad dođem?
Ne mogu reći nikome ostani na svom ognjištu jer znam i sam kakva je situacija…
Ali jednog dana kad odete u svit, posebno vi koji mislite da je to ništa otići, zaposliti se i biti mirni i bezbrižni i da vam ognjište neće faliti, znajte jedno:
Vidit ćete kako brzo misli lete domu svome i kako boli srce za kućom svojom!
Veliki pozdrav svima, i molimo dragog Boga da nam udijeli milost da se stvari poprave da se svi vratimo kući svojoj, živi i zdravi!
www.tomislavnews.com/„Duvnjak“ (identitet poznat Uredništvu TN)/ Foto: ZDZ/I.Lj.
NAPOMENA: Tekst nije lektoriran!
