Pozivajući se na davni običaj u Mostarsko duvanjskoj biskupiji, ovdašnja Crkva je pozvala da se čitav tjedan, od pete korizmene nedjelje do Cvjetnice, posveti molitvi protiv psovke u katoličkom puku
Psovka je jedno od velikih zala današnjice, ne samo u kršćanskom svijetu, nego općenito među ljudima. Prvo što je jako ružno čuti, zvuči strašno, drugo što je psovka grijeh, treće što je vrijeđanje, jer se psovkom uvijek nekoga vrijeđa, psovka izaziva ljutnju, svađu , bijes, a nerijetko izaziva i krvave obračune! Posebice se svađalo i psovalo, beštimalo u proljeće, kada se oralo i međe tuđe odoravalo, uvijek je bilo svađa i beštimanja oko međa, zidića…
Teško je psovku zaustaviti, a u našim krajevima psovka je nešto kao „narodni običaj“: psovanje svetinja, od Svevišnjeg i Djevice, do svih mogućih svetica i svetaca, što se, kolokvijalno, naziva beštimanjem, a psovanje majke, oca, sestara…su kao obične psovke, koje se koriste, kako kažu Duvnjaci, pri pozdravu, ili od dragosti(sic!).
Naslušala sam se najrazličitijih beštimki i psovki, nekada su se u birtijama ili na sijelima izmišljale psovke, kao tko će „maštovitije“ zabeštimati, Bože sačuvaj!!!
Psovke što bi se izgovarale (ja tu koristim izlaz lajale!) na sijelima i u birtijama, uglavnom bi bile među odraslima (muškarcima, često i u pijanom stanju), pa ih, na sreću, djeca često ne bi čula.
Međutim, ono što bi djeca od rođenja slušala, govorim o duvanjskom kraju, selima posebice, jest đavlekanje u kući, u obitelji. Đavlekanje u svim prigodama!
Kad se kune: „Đava me odnio, ako nije (istina)“, zatim đavlu ti služila, đavli te odnili, đavlu ti i to, ti i oni, đava ti guzicu odnio, sto te đavli odnilo, pa blaže: đavle u stine, Nalet đavla (ne) bilo, đavle Bog te ubio…Uglavnom se spominjalo đavla, nalet ga ne bilo! I to u najnormalnijoj priči,na čistu miru se đavlekalo, čak i od milja, kao đavli mi te donili, đava si ti veliki, đavlice mala…
Često se, kada je o đavlekanju riječ, zna spomenuti ona, kad mater viče na sina:“ Ante, ne đavlekaj, đavli te odnili, od koga si to čuo?!!!“
Ne znam jesti li primijetili, ali ja u duvanjskom kraju, u duvanjskim selima, jesam: sve se manje psuje, a gotovo da je, na sreću, đavlekanje izumrlo!
Je li to stoga što su ljudi pismeniji, obrazovaniji, kulturniji, što su više po svijetu i uvidjeli kako je to ružna navika? Sjetite se da su i fratri u svojim propovijedima govorili i još uvijek govore protiv psovki, godinama su dijelili naljepnice uz Božićni blagoslov obitelji, na kojima je pisalo: „U ovoj se kući ne psuje!“, pa bi se to zalijepilo na vidno mjesto u kući. Možda se manje radi na polju, manje se ljudi svađaju zbog imovine? Razlog je nebitan, ako je rezultat pozitivan!
Možda jer se manje druže, nestalo sijela, pa i ovoga ružnog običaja! Mladi i nemaju kada jer su stalno na internetu, mobitelima, a tamo se rijetko mogu pročitati psovke, na sreću!
O psovkama i , posebice, o đavlekanju u ovim našim krajevima, mogla bi se napisati velika studija, ali bi bilo bolje ne pisati je, jer ružno ne treba oživljavati, a napisati pohvalno o tomu kako se sve manje psuje, pa i đavleka. Ne treba , nakon ovoga pisanja i male pohvale, pomisliti da je psovka izmrla u ovoj biskupiji, u duvanjskom kraju, samo se ne čuje često, kao, recimo, prije tridesetak godina. Prođu dani, mjeseci, da ne čujem psovku u svojoj blizini, ali to ne znači da poziv za Tjedan molitve protiv psovke treba ignorirati. Dapače, ne samo tjedan, nego godine, pa i život cijeli!
www.tomislavnews.com
