Naš suradnik Anto Bandov u jučerašnje predvečerje posjetio je divlje, a tako pitome i plemenite, ljepotane s Kruga. Snimao ih je i kako kaže „probacio pokoju s njima“, te zapisao njihovu priču
Eto što ti je sudbina konjska. Prije tri-četiri decenije naše očeve i djedove njihovi vlasnici pustili su na bespuća prostrane visoravni podno planine Cincar, od čijih su plodova i usjeva nekada i oni živjeli. Ostali smo sami sebi prepušteni, zaboravljeni, odbačeni. Samo nas je majka priroda prigrlila. Nije pitala trebamo li joj, niti jadikovala kako nas ne može prehraniti. Tako je započela naša borba za opstanak.
Po jednima smo divlji, po drugima imamo odlike pitomosti, dok mi mislimo da smo samo konji u kojima stanuje i koji udišu katkad surovi, ali slobodarski duh sredine koja ih je prihvatila i oformila.
Ubijale su nas bolesti, mrazovi, zime, a često i ljudi, koji su svoju hladnoću nad nama iskazivali. Gazili su nas po cesti, napadali grabežljivci, ali opet, život nas nije izdao, nismo nestali, nismo izumrli.
Vremena su prolazila. Rat ni ove prostore nije zaobišao. Preživjelo nas je samo nekoliko desetaka. Ali, onda je sve krenulo malo nabolje. Brojni entuzijasti su u nama vidjeli svoje bližnje. Izronila je iz njih duboka plemenitost, koja se inače nama pripisuje.
Pokrenuta je inicijativa za našu zakonsku zaštitu, koja je rezultirala uspjehom. Zimi nam pomažu u prehrani, pripremaju izradu novih lokvi i objekata za skladištenje hrane. Postavili su obavijesne ploče i prometne znakove. Obilaze nas, dive se našoj ljepoti i slozi, ili jednostavno – vole nas!
{gallery}anto-konji{/gallery}
Katkad dopiru i neki drugi glasovi, koji smatraju da treba ići na veće odstojanje, jer je čovjek taj koji bi svojom bliskošću mogao ugroziti našu opstojnost.
O nama se širom zemlje, pa i dalje, pročulo. Za mnoge smo postali turistički brand, pa čak i medijske zvijezde. Pišu se brojni članci, navraćaju televizijske ekipe, snimaju dokumentarci ljudi koji su iz tisućama kilometara udaljenih zemalja došli zabilježiti našu svakodnevnu borbu za opstanak.
Zaljubljenici fotografije nas ushićeno obilaze ili s distance oštrim okom upijaju i razgledavaju motive galerije stalnog postava. Umjesto naknade, obećali su da će samo najljepše slike poslati u svijet.
Upoznali smo i neke veleposlanike, prevoditelje nismo trebali, razgovarali smo samo pogledima. A ti pogledi bili su topli. Valjda će ih jednog dana ponijeti u svoje domovine.
Na glavnoj cesti prema sjeveru katkada mi reguliramo promet. Zaustavljaju se automobili, izlaze ljudi, znatiželjno nas gledaju, promatraju, slikaju nas… Kažu da ovako nešto i u ovolikom broju još nikad vidjeli nisu. Posebice iz dječjih očiju dopire sjaj radoznalosti i oduševljenja. Kad ne poziramo, pogledi nas vode u daljinu ili prema obližnjem pojilištu, nakon kojeg se uputimo k novim bujnim ispašama.
Dojmove razmjenjujemo kad smo sami, kad utihnu motori, bljeskalice, razgovori, a prevladaju stalni pratitelji, u proljeće cvjetni mirisi, u ljeto vrućine, s jeseni zvuci šuštanja vjetra koji se zaplete u naše ponosne grive, a zimi snježna oluja ili samo tišina širokih prostranstava u kojima obitavamo.
Ako budete prolazili ovim krajevima, a slučajno se ne susretnemo, znajte da nas je majka priroda pozvala u svoj prelijepi cvat mirisnih livada, nepreglednih pašnjaka i uzvisine očaranog pogleda našeg prekrasnog doma – visoravni Krug, pod obroncima planine Cincar.
www.tomislavnews.com / Snimio i zabilježio : ANTO BANDOV
