Svaka vijest o nečijoj smrti je bolna. Odlasci koji se mogu očekivati, na neki način se možemo i pripremiti na njih, ali iznenadni odlasci su šok.
Znaš gdje si bio kad je javljeno, tko je javio, šta si radio točno u tom trenutku, sve se zapamti, ureže se. Steže nas nešto oko srca, obuzima nas neka čudna jeza i nesanica.
Jučer je sve nas, svoju majku Milu, svoju obitelj (Inju, Dragicu, Ivu i Peru), svoju Kongoru i svoje Kongorane koji smo imali čast poznavati ga napustio jedan mali čovjek velikoga srca. Srca koje nikada nije bilo umorno. Srca koje je uvijek bilo spremno pomoći. Srce koje je primalo životne teškoće, a nama svima koji smo ga poznavali davalo životnu radost. Srce koje se nikad nije prestalo smijati. Srce koje se uvijek borilo do krajnjih granica i uvijek izlazilo kao pobjednik, sve do jučer. A možda je i jučer pobijedilo, jer se možda na nebu vode još veće borbe dobra i zla i dragome Bogu treba neumornih i nepobjedivih ratnika pa je pozvao k sebi jednoga od takvih, našega Antu Galića Galareta.
Roćko moj, prijatelju, suigraču, ratniče, a iznad svega dobri i veliki čovječe, hvala ti za svaki osmijeh, hvala ti za tvoje veliko srce, hvala ti za svaki provedeni trenutak s tobom. Bila mi je čast. Uvijek ćeš biti u srcima nas Kongorana, jer si ti uvijek bio Kongora u ❤.
Raj si zaslužio svojim životom. Duša ti se raja napojila. Počivao u miru Božjem, roćko moj, krvi moja blaga! Neka ti je laka tvoja Kongorska zemlja za koju si živio i za koju je srce kucalo do kraja!
Filip Bartulić
www.tomislavnews.com
