Potkraj prošle godine, u izdanju Ogranka Matice hrvatske Široki Brijeg, objavljena je knjiga profesorice, novinarke i pjesnikinje Blanke Kraljević iz Širokog Brijega, pod zanimljivim naslovom“Priče o sovi i ševi“.
Nevelika je to knjiga (136 stranica), ali bogata i zanimljiva sadržaja.Ima 36 kratkih priča, a neke od njih su kratki zapisi-crtice, te su priče upravo prilagođene današnjem čitatelju koji nema mnogo vremena za čitanje, a zaljubljen je u lijepe knjige.
Kada počnete čitati priče ne možete ih ostaviti, pa ih pročitate u jednom dahu, u jednom danu, a da o pričama iz knjige razmišljajte dugo, toliko dugo i snažno, da ju držite na dohvat ruke, i ponovno poželite otvoriti i neku priču još jednom pročitati.
Iako sam cijelo desetljeće u prednosti(!) nad Kraljevićkom, čitajući priče učinilo mi se da smo na istoj valnoj duljini, najčešće mi se učinilo kako smo se družile u mladosti, imale iste teme za pričanje, iste ljubavi i iste probleme. Na trenutak sam malo bila i ljubomorna na autoricu, jer je ona pisala o svom djetinjstvu i odrastanju u obitelji prosvjetnih radnika, a ja sam uvijek zavidjela toj djeci, djeci učitelja, smatrajući kako ona imaju mnoge privilegije i u susjedstvu i u školi. I dok sam ja na ljetnim školskim raspustima čuvala ovce, ona je išla na more i putovala kod rodbine u veće gradove.
Kad sam pročitala priče iz djetinjstva, iz prvog ciklusa knjige: „Priče o sovi i ševi“, pod nazivom Doba nevinosti, bila je to još jedna potvrda da ljepote djetinjstva ima i bez odlazaka na more, i bez praznika u velikim gradovima, ustvari, sve zavisi koliko mašte upotrijebiš učiniti zanimljivim godine odrastanja.
Svi ti dječji nestašluci, prvi javni nastupi, prve ocjene, prvi skriveni pogledi, strepnje… mladima u zadnjoj četvrtini prošloga stoljeća bili su slični, samo što je to Kraljevićka znala ispričati na pitak, jednostavan način, svima razumljivim jezikom, ali uokvirenim u neke lijepe slike, u rečenice koje umiljato klize iz knjige i dopiru do srca, kao riječi njezine majke, a koje su svim kćerkama dobro poznate, ono kad majke žele doznati što više o nekoj simpatiji ili dečku svoje kćerke, a ne žele izravno pitati:“A tvojih je godina (znači na pragu tridesete), lijepo je razvijen i krupan (čitaj: sklon je debljanju), kosa mu je malo rjeđa (znači da je proćelav)“, mama je često koristila eufemizme.
Zanimljiv je opis osoba iz ovih priča, lakše i brže bismo ih prepoznali po riječima, dakle, kad bi progovorili, nego po izgledu, bilo da Kraljevićka piše o roditeljima, prijateljima, kolegama, susjedima…
U pričama iz djetinjstva nekoliko je prepoznatljivih stvari-simbola tog doba: Jadro keks za goste (kad netko dođe) Petit (ili čajni kolutići) za djecu, crtići prije Dnevnika, Djed Mraz, slikovnice i knjige kao dar djeci…Svaka Blanikina priča iz djetinjstva je prožeta zrncima humora, lagane ironije, priznanja grešaka i zabluda koje uvidimo tek s odrastanjem.
Većinu priča autorica piše u prvom licu i gotovo je sigurno da su sve iz osobnog djetinjstva i mladosti, većina čitatelja generacijski bliska pjesnikinji, pomislit će kako je to priča iz njihovog djetinjstva, ali ispričana na osobit način, istesanim stilom i jezgrovitom rečenicom, u kojoj nema nedorečenosti, sve su one zaokružene, a sve priče, posebice u drugom ciklusu „Priče o sovi i ševi“, su – nedovršene? Ne znam kako drukčije to napisati i koga upitati: što bijaše s tim dečkima, ljubavima, autoričinim prijateljima sa studija u Zadru, s kolegama profesorima, kolegama u redakcijama, prijateljima s ratišta na koja autorica odlazi u teška ratna vremena? Nekoliko (svojih) ljubavi opisuje kratko, rekli bismo usputno, površno, ali iza svake te priče nametne se pitanje: kako završi ta veza, ta ljubav, zašto i gdje nestade?
I upravo ta pitanja golicaju čitatelja i nastavlja dalje čitati o događanjima u vrijeme mladosti, odrastanja, novih spoznaja, a autorica se (svjesno?) ne trudi odgovoriti na sva pitanja, ostavljajući čitateljima da i sami nešto domisle, zaključe.
Iz Blankinih priča, ne izrijekom, ali jasno možete saznati o modnom trendu tih godina, o početku emitiranja tv sapunica, o tulumima koji se tada nisu takao zvali, a zabrinutim majkama koje do kasno u noć čekaju svoje kćeri sa zabava…
Jedna priča je posebno dojmljiva, ona o babi Šimi „ Ko u malo gleda, malo vridi“, ne možete ju čitati bez suza i bez razmišljanja koliko žena sličnih sudbina poznajete, žena čiji su muževi nestali ili poginuli na ratištima, a da nisu navršili ni godinu, dvije u zajedničkom životu.
Priče iz novinskih redakcija, u kojima jedni tračaju, drugi trač šire kao istinu, neki i rade, a po autoričinom pričanju promijenila je više redakcija i radila za nekoliko medija, mnogo govore o tadašnjem, a još više sadašnjem stanju medija, ne samo u Kraljevićkinom okruženju nego i šire.
„…Ipak sam ostala zatečena činjenicom da se nitko ne uzbuđuje zbog toga što je jutarnji radio program odavno zapao u kolotečinu. Nisam se mogla pomiriti s novinarstvom koje funkcionira po načelu različitih priopćenja i isključuje izlazak na teren i razgovor s ljudima…Mogla sam izbjegavati različite PR-ove iza kojih su se krili uglavnom nemušti politički čelnici s fondom od najviše 200 riječi“.
Treći ciklus ovih kratkih životnih priča „Anđeo čuvar“ opisuje svakodnevna događanja iz života autorice, ali na jedan poseban, osebujan način, bilo da piše o kupnji robe na akciji ili žalosti-suza gledateljica serije u kojoj glavna junakinja otkrije da joj kćerka ima šum na srcu.
Kroz sve priče Blanke Kraljević provlači se jedan lagani humor, bezazlena ironija prema životu i ljudima, do samoironije, kao što je bezazlena moja ljubomora na autoricu ovih priče, a „koje sam i ja, da sam se prije sjetila, mogla napisat!“.
Ali priznajem, ne ovako kratko i jasno, kao Kraljevićka, ja bih morala napisati barem tri puta više, da bih rekla isto ono što je u ovim „Pričama o sovi i ševi“, bez ijedne riječi viška, napisala Blanka Kraljević.
Zato ovu zanimljivu knjigu kratkih priča za duge i hladne zimske večeri toplo preporučujem za čitanje!
I nije ovo stručna recenzija, jer su takve dvije već u knjizi, nego zapažanje marne čitateljice.
www.tomislavnews.com/ Ljuba Đikić
