Plaču jeleni, a plakat će i svi čitatelji koji budu čitali ovaj roman, plakat će k’o gladna godina u Hercegovini prije više od stoljeća…
Prije nego uzmete u ruke i počnete čitati roman: “Plaču li jeleni?“, uzmite paket maramice, sigurno će vam trebati, jer se knjiga čita kroz suze koje ne možeš zaustaviti, a čitanje ne možeš prekinuti!
Priča je to o godini 1917. u Hercegovini, u godini gladi, kada je Bog pripušćo žegu koja je spržila svaki zeleni listić, svu ljetinu, kada se od gladi umiralo, posebice su bila pogođena djeca-nejač.
Uvod u roman odmah nas uvodi u srce radnje: Marko, ljudina u 60-tim godinama stoji ispred širokobriješke crkve s dva nezavršena zvonika. Druga je polovica 20-tog stoljeća. S Markom je lijepa gospođe – supruga mu Marija i maleni dječak-unuk mu Marko. Dok dječak radoznalo zapitkuje djeda, Marija razumije Marka, šuteći ulazi za njim u crkvu. Marko zaronio u sjećanje, u najranije djetinjstvo, vratio se u svoje selo, svoju obitelj, u neželjeni odlazak od kuće, 7. rujna, 2017. godine, kada je s tisućama druge djece iz Hercegovine istrgnut iz obiteljskog gnijezda i otpremljen u plodnu Slavoniju, kako bi preživio.
Marko ne želi ići od majke Šime, dvojice starije braće, od djeda Marka za kojega je posebno bio vezan, a otac mu je u ratu. Skriva se Marko na brdu gdje je stećak s uklesanim ranjenim jelenima koji, čini se Marku, plaču. A plače i Marko jer ne želi ići u neku tamo Slavoniju. Marka traže i odvode pred crkvu gdje ih dočekuje fra Didak Buntić, svećenik koji je i dogovorio spas gladne djece. Prozivaju djecu i trpaju u kamine ceradom prekrivene. Marko se do zadnjeg časa nada kako njega neće prozvati, a kada ga prozovu i penju na kamion, on slomljen, a ipak što ga grlo nosi, zavapi: „Dide, ne daj me!“
Srce se para i majci, i braći, i djedu…ali kamion polazi, dječak u sebi sve proklinje i svih se odriče, jer“..su se i oni mene odrekli, izdali me kao braća Josipa“.
U Brodskom Stupniku gdje je stao vlak, a u koji su se ukrcali u Mostaru, Marko i ostalu djecu čekali su udomitelji, uglavnom, bogati slavonski seljaci. I svi dječaci su prozvani i predani udomiteljima, samo Marka ne prozvaše i tu još na trenutak zaiskri nada u dječjim očima kako će njega vratiti u Hercegovinu.
Ali, pojavljuje se gospođe Helga, lijepa gospođa, koja uzima Marka za ruku i vodi kući gdje ona i suprug joj Georg-Grgo žive u raskoši svoga imanja, ali im Bog nije podari djecu.
Helega i Grgo prigrle i velikom ljubavlju obasipaju i odgajaju Marka, on im je zahvalan, poslušan, ali nikako ne zaboravlja svoje u Hercegovini i na njihovu „izdaju“. U njemu se rađa prkos, pa im ne piše, ne javlja im se, niti želi čuti za njih, a kamo li ih posjetiti ili im se vratiti kada je prošla gladna godina.
Što sve doživljava i preživljava maleno dječačko srce, rastrgano između obitelji „koja ga se odrekla“ i ljubavi svojih udomitelja, čitate i svaka riječ vam para srce, posebice ako ste i sami, a mnogo je takvih, koji su bili odvojeni od obitelji, od dragog okruženja djetinjstva.
Doznaje Marko i kad mu umire djed, kad se otac vraća kao invalid iz rata, kad mu se braća žene, umire majka, otac… iz pisama koja stižu Helgi i Georgu od njegove obitelji, ali Marko, unatoč nagovaranju svojih drugih roditelja, ne popušta, ne ide u Hercegovinu.
Na imanju Georgovom i Helginom ima šuma, proplanak, na koji često dolazi jelen i Marko, kada mu je teško, kada ga srce razdire za Hercegovinom, bježi na taj proplanak i čeka jelena, jelena živog, ponositog, s velikim rogovima, koji ga podsjeti na jelena sa stećka na njegovom brdu.
Mnogo je dirljivih scena u romanu, kojih, evo, i sada dok želimo o tomu pisati, ne možemo spomenuti bez suza, pa ipak, donosima samo jedan kratki ulomak, a ostalo, držeći u jednoj ruci maramicu, a drugu ruku na srcu, pročitajte u romanu.
I, ako ste godinama u sebi nosili neku tugu, neizrecivu, tupu bol na neko sjećanje iz djetinjstva, prigoda je ovo isplakati tu tugu, zaliječiti bol…
************************************************************
-A Marko, tko te naučio sve te priče iz Biblije?
-Moj djed, on je u Hercegovini. On mene više ne voli. Stavio me na popis za Slavoniju.
-Ali to ne znači da te ne voli.
-Oni mene ne vole. Nitko do njih. Samo tata, ali on je daleko, u ratu. Odrekli su me se i prodali kao Josipa…
-Neće to, moj Marko, biti tako. Oni tebe i te kako vole. Osobito tvoj djed koji te ovako lijepo naučio sve ove priče.
Marko je gledao u župnika i nije mu se više protivio. Oči su mu se ovlažile. Spustio je svoju kuštravu glavu na ruke na klupi i zaplakao. Sva su djeca samo tužno šutjela i bez riječi gledala prema Marku. Svi su ga oni od prvoga susreta zavoljeli. Župnik je došao do Marka i položio svoje ruke na njegovu glavu…
*******************************************************************
I još dugo nakon čitanje romana “Plaču li jeleni”, zvone u vama kratke rečenice i odzvanjaju kao isprekidani dječji plač, jecaji.
Preporučujem ovaj roman ne kao književna kritičarka, nego kao čitateljica zaljubljena u čitanje lijepih i vrijednih knjiga.
www.tomislavnews.com / Ljuba Đikić
