Božić je i božićni blagdani, moli se, čestita, pjeva, jede i pije, došli mnogi dragi iz tuđine, obitelj je na okupu, poteku priče i sjećanja, ali za kratko: nekome je stigla poruka, zazvonio telefon, počinju vijesti na TV…
Tako je ovih božićnih blagdana (a božićni su blagdani, ljeta gospodnjeg, 2023.), proslavlja se rođenje Isusa Krista, raduje se, ukrašene su ulice u gradu, selu, bliješti s prozora, balkona, ispred kuća…ali sve nekako kao na traci, ubrzano, malo tko se opušta i za blagdane, za odmore, nema se vremena za duge priče. Zato je naša topla preporuka da predahnete od te svakodnevne trke, zavalite se u udobnu fotelju, uzmete knjigu i zaronite u nedavnu prošlost duvanjskog (može i hercegovačkog) čovjeka, upoznate običaje koji polako nestaju, samo u tragovima ostaju, a vrijedi ih znati, mlađim naraštajima posebice, jer će starijima učiniti se sve poznato, sve proživljeno, sve kao očekivano-čini im se samo kako su se nekim čudom vratili u drugu polovicu prošloga stoljeća, oživjeli uspomene i uživaju u tome, čitaju priče i ne mogu stati na pola, jer moraju znati čija je u bračnim ili susjedskim blagim prepirkama bila zadnja.
Tople su to priče napisane tečnim jezikom, u kojemu se miješaju i književni standardni jezik i ikavica, a počesto se nađu i arhaične, gotovo već zaboravljene riječi i duvanjski lokalizam, koje žive još samo u zapisima i sjećanju onih koji su slušali i pamtili priče baba i didova, odavno pokojnih.
Knjiga je posvećena hrvatskim braniteljima, posebice onima koji su zaboravljeni, uz prozivanje onih koji su se “uvalili” u fotelje, a da nisu osjetili miris baruta, a kamoli proveli četiri ratne zime u rovovima. Samo je u posveti izravno upućena kritika onima koji nemaju obraza, koji se ne stide naroda i ne boje Boga, dok se u pričama iz srca to samo može naslutiti, pročitati između redova.
Ako ste u srednjim ili starijim godinama, a čitate ove priče u blagdanskim danima, što srdačno preporučujemo, tada će vam oživjeti uspomene iz djetinjstva i mladosti, koji su nam uvijek bili najljepši ili nam se tako čini s protekom vremena, iskrsnut će nekadašnja sijela, pjesme, šale, dosjetke, udvaranja, ljubavi, običaji, ali i poštivanje starijih, rad na polju i u kući koji se odrađivao bez pogovora i prigovora, život u mnogočlanim obiteljima u kojima su živjeli i tri generacije pod istim krovom…
Nadahnuće za svoje priče Iva Bagarić ne pronalazi u birtijskim ili “čaršijskim” pričama, ona je na izvoru, u obitelji, na sijelu, za kavom, njezini likovi su uglavnom u selu, a kroz priče dva bračna para, kumova i susjeda, očituje se život cijelog sela, grada i mnogo šire – društvene zajednice.
U pričama srce progovara i o gastarbajterima, iseljenicima, o njihovoj čežnji za zavičajem, domovinom, o životu u tuđini, o običajima, kulturi koju iz tuđine pokušavaju prenijeti u zavičaj, što teško ide, a nerijetko se i ismijava, ali na jedan blagi način, kakve su i sve priče Ive Bagarić, a u ovoj, drugoj knjizi priča (prva je “Jakin broć” objavljena prije dvije godine) ima ih više od stotinu. I ne morate ih čitati redom, svaka je za sebe cjelina, iako su sve povezane i likovima i mjestom događanja.
Priče su pune narodnih izreka, poruka i pouka, što nije neobično za autoricu koja je cijeli radni vijek među mladima, u školi, pa kako joj je važno uputiti učenike u život, odgojiti ih i prenijeti im znanje, isti način to čini i u svojim pričama.
Teško je izdvojiti bilo koju od priča kao najbolju, jer su sve na svoj način čitke i pitke, zanimljive, a svaka priča ili pripovijedanje polazi ili joj je u središtu neka narodna izreka, poslovica, običaj, na što se nadovezuje, nadograđuje zanimljiva priča, razgovor, dijalog. Teško je izdvojiti, ali mi ipak izdvajamo priču “Zrno soli” u kojoj se kćer, pristigla iz tuđine, dok lakira nokte i sva je “markirana” žali materi kako joj je dosadno u braku, kako joj je muž po cijeli dan na baušteli, a kad dođe doma umoran “nije nizašto”. Sve ona kao ima, ali joj muž ne ugađa previše, ne mazi je, pa joj je dosadnjikovo u takvom braku, sklona je svađi, pomišlja na razvod, na što će joj majka uzvratiti da je zet bolji od nje, radi po cijeli dan i u svemu joj udovoljava, široke je ruke, ne štedi: “Ajde, ajde, šta će ti ugađat?!-branila je Anđa zeta “ugađaš ti sama sebi, nisi ni bez čega. Ne meš čovika krojit po sebi, svaki ima pokoju valinku…Kakvi su, takvi su naši su. Nije se niko priviše počastio. Tako je ostavljeno”, govori majka kćerki, nakon što joj ispriča kako se ona i druge žene u selu, a po naputku fra Kleme, prestale kontrolirat u svađi s mužem. Kad bi zaprijetila žestoka svađa one bu ulile svete vode u usta ili tri puta optrčale oko kuće.
“Virovala,ne virovala, ali tako su se žene branile od napasti. Nikada nije bilo lako sačuvati mir u kući, sotona je navodila na grij, a ljudi slabi, posrnu…”, držala je prodiku kćeri Anđa.
U ovim pričama, kao usput, opisana su i nekadašnja jela duvanjskih sela, koja se danas rijetko pripremaju pa su postala i delicija, što je lijepo opisano u priči : “Pita s duvakom”.
Svaka od priča u sebi nosi neku posebnost, zanimljivost, ali Bagarićka to priča blagim riječima, nema tu galame, vike, svađe, skandala, naglih obrata u fabuli, nema brzaca, sve je mirnoća, kao Šujica kada se razlije Duvanjskim poljem, ali bistra, teče polako svome uviru u Ponoru, poskakujući samo ponekad preko kamenja u mahovinu zaraslog.
Svu “slojevitu jednostavnost” ovih priča iz srca možete pročitati u posljednjoj priči iz knjige” Kad srce progovori”, a naslov joj je “Zaboravljeni rođak”. Oni koji poznaju povijest duvanjskog kraja i duvanjskog čovjeka, koji je u vječitom traganju za boljim životom, a uvijek korijenima i mislima na rodnoj grudi, kroz život oronulog starca Stipe (u Slavoniji Stipa) u jednom slavonskom selu kojega svi zovu Rodijak, jer je doselio iz duvanjskog kraja i svaki mu je čovjek rodijak. Duga je i teška njegova sudbina, ali je podnosi s lakoćom, uvijek spreman na šale, na dosjetke, pa i s jednom nogom u grobu i drugom ženom kraj sebe.
“Volio je Stipa razgovor, koristio je svaku priliku kazati sinovima što mu je na duši.
-Ako umrem prije nje (Rozike, druge žene nakon što mu je dobra prva žena Galešuša umrla) nemojte je krećat, neka je u staroj kući, imat će moju penziju, šta joj više triba? Vi je radi svoga obraza lipo opremite i ukopajte do mene i Galešuše-
Stipa se, pričajući, odjednom grohotom nasmija:
-To je Roziki najveća briga! Čiji ću ja biti na onom svitu-njezin ili Galešušin? Ja se maskarim pa kažem: “Koja bude bolje do mene držala-njezin sam!”
I veze tako Bagarićka svoje tople, svilene priče kao vješta vezilja cvjetiće i šare na svečanim stolnjacima, pletilja kolca na čarapama ili kao što tkalja utkaje i slaže najljepše boje na tepisima, pa kad budu gotovi možete ih držati kao ukras i uvijek će vas podsjećati na toplinu i ljepotu zavičaja, njegovih ljudi i običaja.
A ako pak nemate kada čitati dok ste za božićne blagdane u zavičaju, u duvanjskom kraju, pronađite je u knjižarama ili kod autorice u Bukovici, ponesite knjigu je u tuđinu, odisat će vam najljepšim mirisom rodne grude, a bit će i lijep božićni dar vašim prijateljima.
www.tomislavnews.com/Ljuba Đikić
