Nisam od onih koji uživaju u pretjeranom društvenom životu. Ali podnosim to nekako. Nekad bolje, nekad gore. Nekad se baš moram natjerati biti među ljudima.
S vremena na vrijeme baš imam potrebu maknuti se od ljudi i otići u prirodu. Priroda u sebi ima nešto božansko. Tamo, gdje se god okreneš, kao da Gospod nešto progovara. S ljudima se, moram priznati, ponekad baš moram namučiti da prihvatim da mi Gospod preko njih nešto progovara…
Pustinja. I Gospodin se povlačio u pustinju. I On je u njoj vidio nešto posebno. Nešto drukčije.
Jučer je bio dan za pustinju. U zoru, u vrijeme kad se smjenjuju tmina i dnevno svjetlo, slavili smo svetu misu u Negevu. Doduše, s ponešto specijalnih efekata u obliku muklih grmljavine u daljini koju nije bila prirodnog karaktera. Opet ljudi. Mjesto na kojem smo se zaustavili i na kojem smo pronašli zgodno mjesto za oltar Gospodinov nalazi se u pustinji Negev, ne tako daleko od Gaze, a svakako u vojnoj zoni gdje se nerijetko obavljaju i vojne vježbe. Nije se baš dalo lako razaznati otkud ta grmljavina. Iz Gaze ili pak s nekakvog vježbališta. Neprirodni ljudi, valjda…
Čak je i mjesto koje smo izabrali za oltar zapravo nekakvo improvizirano sklonište, zaklon koji služi vojnicima kad se igraju rata. Ipak, za maleni oltar bila je potrebna samo jedna ravna kamena ploča, tek toliko velika da se na nju može staviti kruh i vino…
Ljudima je nemoguće, ali Bogu je sve moguće… Tako si nas učio… Tako i Ti dolaziš k meni i kad to ne zaslužujem. I kad to ne očekujem. I tamo gdje ne očekujem. U buci. U vrevi. U tišini. U gradu. U pustinji. U nemiru. U miru…
Blagoslovi, opet…
Blagoslovljen si, Gospodine, Bože svega svijeta…
Blagoslovljen si, Gospodine, po daru Euharistije…
Blagoslovljen si, Gospodine, po daru pustinje…
Blagoslovljen si, Gospodine, od tvoje darežljivosti primam sve što jesam i sve što imam…
Blagoslovljen si, Gospodine…
I blagoslovi ovaj komadić svemira…
Sačuvaj one koje si stvorio.
Nas.
Od nas samih…
