Danas je Badnji dan, Badnjak, Badnjica, bliži nam se radosni događaj-rođenje Isusa Krista- Božić. Tim povodom, prigodno, razgovarali smo s provincijalom Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije, fra Jozom Grbešom.
Radosno je vrijeme predbožićno, pa smo, koliko je to bilo moguće, izbjegli ona teža pitanja, kako ne bismo pokvarili blagdansko ozračje. Provincijal se rado odazvao odgovoriti na pitanja našega Portala Tomislavnews.com na čemu iskreno zahvaljujemo u ime naših brojnih čitateljica i čitatelja.
Fra Jozo, po preporuci mnogih svećenika jučer su vjernici postili, jer je Badnjica danas, nedjeljom, a poznato je, kako naš narod kaže da “nedjelja ne da postu na se”. Kakvo značenje za Vas ima post na Badnjicu i općenito?
Post je disciplina. On nije samo tradicija, propis ili držanje zapovijedi nego priprava i duha I tijela za blagdan. Uoči svakog blagdana postoje priprave. Post je jedan od njih. Stoga nije riječ o dozvoljenom ili ne, nego o činu spremnosti na promjenu.
Rođeni ste u Rami, odrasli u Požegi, možete li se ukratko prisjetiti božićnih običaja iz ranog djetinjstva u Rami i usporediti ih s onima u Slavoniji, što Vam se nikada neće izbrisati iz sjećanja iz tih dana?
Ljubav! Sjećanja su vezana za nju! Ona jedino ostaje. Ljubav koju osoba primi u obitelji postaje temelj života. Na njoj se jedino može graditi. Sve ostalo postaje kasnije problem. Ja sam uistinu imao tu milost i blagoslov odrastati u toj ljubavi koja definira čovjeka. Tako su moja božićna sjećanja vezana za tu radost koju je obitelj posebice dijelila božićnih dana.
Kakvo značenje Božić ima u kršćanskom, katoličkom puku, a kakvo za Vas osobno?
Bog je postao čovjekom. Dakle, važno je biti čovjek. Ako je Bogu važno biti čovjek, onda i nama mora čovjek biti važan. Čovjek na prvom mjestu. Da je Bog postao čovjek izraz je velike ljubavi. Ako je Isus i prije svog dolaska među nas znao što će od nas sve doživjeti, a ipak je došao, nije li i nama ići istim putem što god doživjeli i biti s malima, nepoznatima, slabima, zaboravljenima, nepodobnima, jadnima, strancima.
Malo je toliko i tako pobožnog puka kao u Vašoj (našoj) Provinciji, puka koji ima jaku vjeru u Boga, katoličku, kršćansku tradiciju, koju čuva i njeguje. Vidjelo se to i ovih dana Došašća kada su na Misama zornicama pune crkve. Čemu ili komu to možemo zahvaliti?
Vjera je dar. Obitelj je dar. Obitelj njeguje dar vjere. Naše obitelji su zdrave. U njima je zdrav duh. Kada imate zdrav duh, onda je duhovnost bitni dio života. Hvala Bogu da je ovdje tako.
Jeste li razmišljali kako i dalje očuvati tu jaku vjeru u Boga katoličkog puka u ovim kaotičnim vremenima kada i kršćanske vrijednosti (pored svih ostalih!) polako, posebice kod mladih, gube na značenju?
Živjeti autentičan život. On je najbolji svjedok. Vjerujem da je mladima važno prenijeti poruku da ne budu kao drugi. Neka stoje uspravno neka se usude biti kršćani. Neka budu drugačiji. Neka budu radosni kada ih nazivaju svakakvim imenima, jer ti koji to čine svakako ne poznaju niti njih, niti kršćanstvo. Neka budu zbog toga zahvalni.
Na Festivalu mladih u Međugorju propovijedali ste u zadnje dvije godine, čini li Vam se da su Vaše riječi, Vaše propovijedi doprle do njih, o dubini kršćanske misli koja povezuje, o jednostavnosti života, o razumijevanju drugih…kako “treba ljubiti ljude, a koristiti stvari”, kad se čini da stvari, materijalno bogatstvo, vladaju i ljudima i svijetom, svaki dana više, a ljubavi, bliskosti, empatije, solidarnosti sve manje?
Važno je definirati što znači biti kršćanin. Ta definicija ne može bez zapovijedi ljubavi i stava poniznosti. Da, svijet je takav kakav jest. Nije on bio drugačiji niti prijašnjih godina i stoljeća. Svatko treba odgovoriti na pitanje što je bitno, a što ne bitno. Možemo se vezati za prolazno u natjecanju stjecanja i priznanja, a možemo se vezati za ono što traje i ostaje. Izbor je jasan. On odgovara na pitanje što je bitno, a bitno je ono što ostaje.
Osjećate li kako je sve više ispraznosti, praznina među ljudima, da bliskost blijed, da se i ovdje ljudi otuđuju, postaju egoistični, a nekada je to bila osobina samo “zapada”?
Sebičnost, materijalnost i egoizam su najsigurniji put do praznine. Praznine su posljedica takvih izbora. Želimo li biti sebični i egoisti put u prazninu nam je siguran.
Slušala sam više Vaših propovijedi i čini se kako pokušavate ukazati vjernicima na vrijednost skromnosti, poniznosti, krjeposti u životu, a na prolaznost, na ispraznost materijalnog. Koliko se te Vaši riječi primaju, usađuju u duše osoba, posebice mladih, ili sve ode “u vjetar”.
Ne znam. Riječ ima svoj život. U svakoj duši, u svakom kontekstu ona ima drugačiji učinak. Ali to nije moja zadaća. Moja zadaća je biti poštar i sluga Riječi!
Gotovo 30 godina bili ste na službi u Americi, u New Yorku i Chicagu, jesu li Vam njihovi blagdanski običaji bili neobični u odnosi na naše i u čemu se posebice ta neobičnost ogleda?
Drugačiji su, ali je Krist isti. Slavlje Božića je isto. Tradicije su malo drugačije. I to je dobro. Od drugačijeg se može učiti.
Nakon 30 godina izbivanja u inozemstvu vratili ste se u travnju, 2022. godine u domovinu, u službu provincijala HFP, u Mostar. Je li Vam dodijala prekooceanska tuđina ili…?
Svijet je puno veći nego ga mi doživljavamo ili vidimo. On je širok, velik, drugačiji, veći od naše misli, širi od našeg iskustva. On može biti bogatstvo. Ja ga tako shvaćam. Susreti s ljudima su bogatstvo. Različitost je dar. Od njega se može učiti i primiti. Stoga tuđe može postati naše i naše može tuđinu biti blisko. Na kraju to je i djelo evangelizacije, odlaska među daleke koji postaju bližnjima. Domovina je zanimljiv fenomen. Kao magnet. Ona je privlačna. Domovinu volimo. Ona nas može i rastužiti. Bojim se da nas je sve više izvan nje. Čini mi se da je u važnim pitanjima na krivom putu I da smo ostali u mentalitetu pognutih glava. Stoga je osjećaj vrlo pomiješan.
Kakvo ste stanje zatekli u Provinciji i je li Vam se bilo teško prilagoditi, nakon američkih metropola, životu u Mostaru?
Drugačiji je ovo svijet od onoga u kojem sam živio do sada. Da, živio sam u Londonu, New Yorku i Chicagu. Mostar je “malo drugačiji”, ali naša misija je ista. Novo je izazov.
Kako komentirate nezaustavljivi val iseljavanja hrvatskog (i ne samo hrvatskog) stanovništva iz B i H, uglavnom nesposobni političari nemaju rješenja zaustaviti iseljavanja, posebice mladih školovanih ljudi. Koliko svećenici mogu utjecati na to? Čini li Vam se da ponekad i poneki svećenicu više drže do političara, nego do “običnih” vjernika, da im se “ulizuju”?
Nažalost to je najveća katastrofa našega vremena kojoj gotovo nitko ne posvećuje pozornost. Sustavi su još uvijek male autokracije ili velike partije. Mladi ljudi odlaze pretežno zbog sustava, a ne zbog nečega drugoga. Hrvatska u godini koja dolazi mora uvesti 150.000 radnika, a u slijedeće četiri godine 400.000. Posljednjih 20-ak godina izgubila je milijun ljudi. B I H je u sličnoj situaciji. Mladi ljudi odlaze, sustav ne biva boljim. Nažalost, često ljudi Crkve ne posvećuju tome dovoljno pozornosti. Glede odnosa svećenika i političara, ne bih tu ništa generalizirao, ali mislim da je svakom svećeniku stalo do svake duše. Percepcije mogu često biti i krive. Vlast treba poštivati, ali to poštovanje uključuje kritiku onoga što nije dobro, upućuje na ono što je zlo. Kršćani su takav odnos imali od samog početka prije dva milenija.
Možete li se prisjetiti nekog lijepog, radosnog događaja od kada ste u Hercegovini, a što vas je razočaralo?
Susret s ljudima uvijek je radostan događaj. Žalosti me odlazak ljudi, izgubljeni potencijali i količina smeća.
Imali ste susrete s mnogim poznatim ljudima u svijetu, navedite neke i jeste li zapazili da su veliki ljudi najjednostavniji?
Sve “velike” koje sam susreo su jednostavni. Što veća pozicija, to veća jednostavnost. To su istinske veličine. Njih sam susreo mnogo. I njima su imena ne bitna, ali životni stavovi jesu.
Sada Vam je blizu rodno mjesto, posjetite li Ramu često, onako neobvezno i imate li bližih rođaka u ramskom kraju ili ih je više iselilo, kao Vaša obitelj u Požegu?
Kad se ukaže prigoda. Da, još imam divne rodbine u Rami. I rado uvijek odem tamo. Puno je povijesti, posebice povijesti patnje vezano za Ramu, pa tako i za moju obitelj.
Gdje ćete služiti misu na polnoćki, a na Božić?
U Mostaru.
Vaša poruka za Božić!
Ove godine slavimo 800 godina od prvih jaslica po kojima je Sv. Franjo 2023. godine htio uprizoriti događaj rođenja Spasitelja. Franjo je u praznim jaslicama vidio “zaboravljeno Dijete”. Da, jaslice bi trebale uvijek biti prazne, a srce puno Onoga koji sve ispunja.
Utjelovljena ljubav je najkraći put do trajnog prijateljstva. O Božiću slavimo otajstvo: u činu Utjelovljenja, udaljenost između Boga i čovjeka smanjila se kada je Bog postao dijete i živio među nama. Ljubav je to. To je čin ljubavi. Božić je poziv na ljubav prema čovjeku i svemu stvorenome. To je život i poziv svakoga od nas.
Kratko životopis : fra Jozo Grbeš rođen je rođen je 17. ožujka 1966. godine u Rami, a kao dijete odlazi u Požegu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. U franjevački red stupio je 1986. godine na Humcu. Filozofiju i teologiju studirao je u Sarajevu, Canterburyju i Londonu. Nakon studija odlazi u Sjedinjene Američke Države. Za svećenika je zaređen 7. veljače 1993. godine u hrvatskoj župi Sv. Ćirila i Metoda u New Yorku, u kojoj nastavlja pastoralno djelovati. Na njujorškom St. John’s Unversity magistrirao je teologiju. Godine 1996. poslan je na službu u hrvatsku župu sv. Jeronima u Chicagu.
Od 2001. godine bio je župnik Župe sv. Jeronima u Chicagu, a 2012. postaje kustos Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji. Godine 2022. izabran je za provincijala Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije.
www.tomislavnews.com/Razgovarala : Ljuba Đikić/Foto: Ramski vjesnik
