Ideja za izgradnju spomen obilježja postoji od vremena završetka Domovinskog rata, a sama inicijativa o izgradnji spomen obilježja u Šuici pokrenuta je 2018. godine, da se na mjestu gdje su zaustavljeni tenkovi JNA, 9. svibnja, 1991. godine izgradi spomen obilježje svim poginulim hrvatskim braniteljima, ali i svojevrsna zahvala svima koji su imali sreću preživjeti Domovinski rat.
Na posljednjoj sjednici Općinskog vijeća Tomislavgrad, održanoj 28. veljače, 2023. godine, usvojen je Prijedlog Odluke o davanju na korištenje ostalog građevinskog zemljišta Mjesnoj zajednici Šuica upravo u svrhu izgradnje spomen obilježja.
O ideji izgradnje spomen obilježja, o onome što je dogovoreno i o čemu tek treba postići suglasnost i Mjesne zajednice Šuica i Odbora za izgradnju spomenika i braniteljskih udruga, razgovarali smo s općinskim vijećnikom iz Šuice Jerkom Miočem Medanom, hrvatskim braniteljem i sudionikom zaustavljanja tenkova u Šuici i to dva puta, jedan u kakvom takvom miru, a drugi put u krvavom ratu.
Gospodine Mioč od kada je i od koga potekla inicijativa o izgradnji spomen obilježja u Šuici, na mjestu zaustavljanja tenkova JNA 1991. godine?
Prije odgovora na konkretno pitanje želim reći što su uopće spomen obilježja, što ona znače u burnim i nemirnim vremenima, u rati i miru i koja je njihova svrha. Obilježja, simboli i spomenici jako su bitni svakom narodu i u svakoj kulturi pa tako bi trebalo biti i kod nas. Spomenici putniku namjerniku govore kako na određenom prostoru žive ljudi koji imaju svoje običaje, kulturu, vjeru, nacionalnu pripadnost, povijest i put kojim ide taj narod. Zato držim kako budući naraštaji trebaju znati da nisu pali s Marsa nego su potomci predaka čija je povijest obilježena vječitom borbom. Borbom za obitelj i dom, vjeru i identitet, koja je uvijek i ponovno uzimala ogromne ljudske žrtve i donosila velika razaranja i siromaštvo.
Putnik kada prolazi ovim našim krajevima može saznati kako su nas, i to u širokom luku, zaobišli svi pozitivni i afirmativni svjetski procesi, od demokracije do industrijske revolucije, dok nas s druge strane razne nevolje i ratovi nisu štedjeli i za posljedicu nametnuli glad i neimaštinu kao stalnu i trajnu kategoriju.
Sada odgovaram na Vaše pitanje kako i kada se došlo na ideju izgradnje spomen obilježja? Pa ideja se rodila na Susretu mladih Šuičana. Organizatori susreta zamislili su susret tako da mlade podjele u skupine, odnosno radionice u kojima žele sudjelovati kako bi što bolje upoznali “Zemlju dide svoga”.
Tražili su osobu koja može pripremiti, organizirati i voditi radionicu o Domovinskom ratu i bili upućeni na mene. Vjerojatno iz razloga jer sam kao jedan od autora “Monografije Župa Šuica, 150 godina postojanja”, pripremio i napisao poglavlje o Domovinskom ratu.
Prihvatio sam i okupio ekipu ljudi, koji su ne samo dragovoljci i veterani Domovinskog rata, nego i ratni vojni zarobljenici, koji su u kazamatima i logorima zvjerski mučeni i zlostavljani. Treba istaći kako je radionica o Domovinskom ratu bila najposjećenija od predloženih radionica, jer doslovno svi sudionici susreta željeli su čuti riječ od aktivnih sudionika ratnih događaja. I tijekom manifestacije odlučili smo pokrenuti inicijativu za izgradnju spomen obilježja, koji će biti trajno mjesto sjećanja, ne samo na taj čin zaustavljanja tenkova, nego i na cijeli niz važnih događaja koji su uslijedili u vremenu nakon toga.
Na sjednici OV, rekli ste, mogli su se čuti i neki neodređeni, ali disonantni tonovi, ustvari neki i nisu bili za bezuvjetnu izgradnju spomen obilježja, a kažete da su neki spriječili i da se na temelju toga Šuici dodjeli općinsko priznanje Medaljon općine. Javnost malo o tome zna, čak i mediji nisu o tome izvještavali, pisali?
Da, predsjednik Općinskog vijeća načelno podržava inicijativu, ali kako je rekao, nije za neke zahtjevne i velebne projekte nego, po njemu, bilo bi prikladnije izgraditi neko jednostavno spomen obilježje. Isto tako je naglasio kako ima „onih“ koji se protive izgradnji spomen obilježja, a bili su tamo 9. svibnja 1991. godine, te nastavio kako su „neki“ bili protiv prijedloga da se MZ Šuica dodjeli općinsko priznanje Medaljon općine Tomislavgrad.
Meni osobno nije jasno da se predsjednik Općinskog vijeća ponaša i javno govori kao da predstavlja neku građansku udrugu, a ne kao dužnosnik koji vrši najvišu i najčasniju dužnost u našoj općini. Pitam (se) je li to Predsjednik Općinskog vijeća Tomislavgrad šalje poruku općinskoj javnosti kako je općina postala talac „nekih“ vladara iz sjene, koji su toliko moćni da mogu i odobriti i osporiti prijedloge i pitanja od značaja za širu zajednicu?!
Ja iskreno ne vjerujem da se netko tome protivi jer držim da nitko ne može imati opravdanog razloga biti protiv. Ponavljam, ne vjerujem da ima takvih, ali ako i ima „onih“ koji se protive izgradnji spomen obilježja u Šuici, onda im poručujem da takvi nisu bitni.
Podsjetite naše čitatelje na značenje zaustavljanja tenkova, a još je mnogo živih svjedoka, ali i pisanih i snimljenih tragova o tim događanjima, pa da se ne zaboravi?
Dakle, tog 9. svibnja, 1991. godine pred tenkove nije stao jedan, dva ili pet osoba nego doslovno cijela Šuica, a vidjeli smo i starije od osamdeset, ali i djecu mlađu od dvanaest godina, muškarci i žene. I jako se radovali potpori koju nam je pružila zaista ogromna skupina osoba iz Tomislavgrada i Livna.
I zato ponavljam: ne treba dati značaj tamo „nekom“ pojedincu u odnosu na nekoliko tisuća pripadnika Brigade „Kralj Tomislav“ iz Tomislavgrada, koji su od tog vremena pa sve do kraja Domovinskog rata na tim pozicijama branili i obranili ne samo Šuicu i Tomislavgrad, nego cijelu južnu Hrvatsku i Hercegovinu.
Drži li „taj netko“ ili „par njih“, ako i dalje nisu za izgradnju spomenika, da su vrjedniji od pet bojovnika 10. bojne, koji su na tim pozicijama, u jednom danu, dali svoje živote, kako bi svi mi, pa i „taj netko“ bili tu gdje jesmo, svoji na svome.
Znamo da već postoji idejni projekt, pa kakav je Vaš osobni stav prema izgradnju tog i takvog spomen obilježja?
Trebam reći kako već odavno nisam član Organizacijskog odbora za izgradnju spomen obilježja, ali moj stav je opće poznat i potpuno jasan. Uvijek kad se ukaže situacija ili prigoda ističem i naglašavam koliko je značajno bilo ne samo zaustavljanja tenkova, nego i događaji i teško vrijeme koje je uslijedilo nakon toga. Naglašavam kako je čin zaustavljanje tenkova bio samo jedan u nizu značajnih događaja vezanih za našu općinu u Domovinskom ratu.
Koja su to događanja koja su uslijedila nakon toga, kao ratnik i sudionik tih događanja podsjetite na te teške i krvave ratne dane?
Koliko je Šuica značila u Domovinskom ratu svjedoči izjava pokojnog generala Janka Bobetka, koju je dao kao Zapovjednik Južnog bojišta, 9. na 10. travanj 1992. godine a rekao je: “Ako Šuicu noćas zadržimo spasit ćemo cijelo područje, a ako Šuica padne cijeli ovaj prostor za nas će zauvijek biti izgubljen”.
Mi ne smijemo zaboraviti kako su na tim pozicijama dva puta zaustavljeni tenkovi JNA. Prvi put 9. svibnja 1991. godine i drugi put 10. travnja 1992. godine kada smo ih vojnički zaustavili nakon pada Kupresa.
Ne smijemo smetnuti s uma kako je od tog vremena pa sve do kraja Domovinskog rata na tim pozicijama formirana crta obrane koju neprijatelj nikada nije prošao, jer su je čvrsto držali pripadnici Brigade “Kralj Tomislav” iz Tomislavgrada.
Ne smijemo zaboraviti kako je ispred tih pozicija pala prva hrvatska ratna žrtva u BiH i to pripadnik 111. Riječka brigade. Moramo se sjećati kako je na tim pozicijama samo u jednom danu poginulo pet pripadnika 10. bojne, Brigade “Kralj Tomislav”.
Trebamo istaći da je Šuica bila teško razorena jer je na nju palo nekoliko desetaka tisuća granata, a granatiranje je bilo toliko zvjersko i nehumano da se čovjek mora upitati od kuda tolika nagomilana mržnja prema nama.
I na koncu ne smijemo zaboraviti kako je s tih pozicija krenula operacija Cincar, koja je bila polazište i uvod u Vojno redarstvene operacije, koje su se nizale jedna za drugom i završile veličanstvenom „Olujom“. Olujom koja je definitivno otjerala agresora s ovih naših prostora, donijela nam slobodu i trajno promijenila odnos snaga u ovome dijelu svijeta.
Znači, zaustavljanje tenkova 9. svibnja 1991. godine samo je prvi i jedan u nizu ključnih povijesnih događanja na području naše općine, uokvirenih u Domovinski rat. Spomenik koji ćemo izgraditi bit će mjesto sjećanja, mjesto gdje ćemo se okupljati, paliti svijeće i s posebnim pijetetom pokloniti se svima koji su dali najviše što su imali, svoje ŽIVOTE. Ali isto tako simbolizirati i jednu herojsku žrtvu koju je šuički puk svjesno prihvatio i nesebično podnio za svoj hrvatski narod i svoju hrvatsku Domovinu.
Znate li kakav je stav braniteljskih udruga, branitelja s područja općine Tomislavgrad?
Stav branitelja je neupitan i nedvojben iako nam, već više od dva desetljeća, sugeriraju i govore kako ne treba pričati i kako treba prepustiti zaboravu, jer je rat zlo.
Rat je zlo i mi branitelji to najbolje znamo. Upravo radi toga ne smijemo zatvoriti oči i praviti se da ne vidimo lažne domoljube i prevarante, mešetare i kozmopolite kako krstare institucijama i prostorima i nastoje obezvrijediti i pokopati sve ono sveto što smo stvorili i herojsko što je bilo u nama.
Kako danas s odmakom od 30-tak godina gledate na ta događanja?
Ponosni jer smo imali čast biti, ne samo svjedoci toga vremena, nego i aktivni sudionici događanja u tom vremenu, koje, bez sumnje, možemo nazvati najvažnije i najsvetije razdoblje hrvatske povijesti. Zato ne smijemo prestati tražiti da Domovinski rat i vrijednosti za koje smo ginuli budu polazište, temelj i središte ukupnog društveno političkog života. I zar je grijeh imati jedan domoljuban pristup i nacionalnu dimenziju? Ne, to nikoga ne vrijeđa, a uvelike može doprinosi izgradnji pozitivnog stava o Domovinskom ratu i ulozi koju je Domovinski rat imao u stvaranju naše slobode i Hrvatske države.
Postoji urađen idejni projekt spomen obilježja, zna li se okvirno cijena izgradnje i tko bi bili investitori, je li planiran početak i završetak izgradnje?
Ne samo da postoji idejni, nego imamo i projekt kako će izgledati spomen obilježje. Projekt je izradio gospodin Stipe Pašalić, koji će ujedno i pratiti tijek izgradnje spomenika i to je njegov prilog ovom projektu. Na posljednjoj sjednici OV Općina je dala zemljište MZ Šuica za gradnju spomenika. U tijeku je dobivanje urbanističke i građevne dozvole, kao i dozvole pristupa na magistralni put.
Projekt je uručen Načelniku i on je naložio svojim službama da naprave troškovnik radova i ukupna investicija trebala bi iznositi, koliko je meni poznato, nešto manje od 130.000 KM.
Nisam član organizacijskog odbora i ne znam kada je planiran početak odnosno završetak izgradnje spomenika, ali sam upoznat da će ove godine na dan obilježavanja 32. obljetnice zaustavljanja tenkova biti položen kamen temeljac.
Mislite li da bi se izgradnja spomen obilježja u Šuici mogla razvući na više godina, da ne kažemo razvodniti?
Da, siguran sam kako će se izgradnja razvodniti , ali uvjeravam vas kako ćemo priču oko izgradnje spomen obilježja sigurno privesti kraju. Iskreno, raduje me vaš interes za ovu temu i ja osobno to doživljavam kao jedno, rekao bih, svojevrsno priznanje za sve što smo učinili od početka do kraja Domovinskog rata. Priznanje bojovnicima Brigade „Kralj Tomislav“, koji su vojevali mnoge bitke, a ni jednu nisu izgubili.
Brigade koju krasi činjenica kako ni jedan njezin pripadnik nije osuđen za ratni zločin, iako je imala zavidan ratni put. Pripadnici brigade, kojom je zapovijedao legendarni general Željko Glasnović išli su tamo gdje su slali najspremnije i najhrabrije, tamo, gdje nije bilo mjesta ni defetizmu ni kukavičluku, tamo gdje se nije smjela izgubiti bitka, a moralo sačuvati ljudskost i dostojanstvo.
Zato pitam sve nas je li brigada „Kralj Tomislav“ konačno zaslužila dobiti spomen obilježje kakvo zaslužuje i to na mjestu gdje su njezini pripadnici cijeli Domovinski rat svojim životima jamčili kako neprijatelj nikada neće proći ove crte. I nije prošao!
Baš kako je jedan branitelj rekao: „Ovuda mogu proći samo oni kojima mi dopustimo“. Tako je i bilo!
www.tomislavnews.com/Razgovarala: Ljuba Đikić/Foto Orhideja
