Profesorica i sestra Zdravka Leutar rodom je iz Tomislavgrada, redovita je profesorica na Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Za prigodni, korizmeni intervju čini nam se kako nismo mogli imati pogodniju osobu od zvanjem i znanjem profesoricu na Katedri za socijalni rad, a poslanjem časnu sestru i to rođenu i odraslu na Duvanjskom polju u Stipanićima. Razloga za ovaj razgovor je uistinu mnogo, pitanja također, ali povod je vrijeme korizme i priprave za Uskrs, vrijeme molitve i milosrđa, odnosno osjetljivosti društvene zajednice za probleme ranjivih skupina, siromašnih, starih i nemoćnih, ali i pitanja iseljavanja Hrvata, iseljavanja s Duvanjskog polja, problemima mladih…Pohvalama i kritikama za današnje stanje društvene zajednice, govori o nepotizmu, mitu, o njenom viđenju stanja u Tomislavgradu, oživljava uspomene na djetinjstvo u Stipanićima…
Sestro Zdravka, što za Katoličku crkvu i njezine vjernike predstavlja korizma, a što za Vas osobno?
Korizma je, kako joj i samo ime kaže (lat. Quadragesima) četrdesetdnevno vrijeme bliže priprave za Uskrs, a karakterizira je intenzivnija molitva, djela milosrđa i djela pokore, često druženje s Božjom riječi i bogata liturgijska slavlja. Sve ovo kršćane želi uvesti u dublje iskustvo zahvalnosti Bogu za dar otkupljenja. Kroz takva djela kršćanin pokušava uranjati u Kristovu muku, razmatrati Vazmeno otajstvo i pripremiti se i duhovno i tjelesno na slavlje Kristova uskrsnuća. Kršćaninom se trajno, dok smo živi, postaje, pa je korizmeno vrijeme stoga prigodno vrijeme za rast u vjeri i vlastito obraćenje uz pomoć spomenutih sredstava. Rekla bih da je korizma za nas kršćane vrijeme intenzivnog duhovnog treninga. U Katoličkoj crkvi biskupi pozivaju vjernike da kroz vrijeme korizme i priprave za Uskrs intenzivnije promišljaju svoju vjeru i pripadnost Kristu, učvrste svoju povezanost s Crkvom, te da se više posvete svojoj obitelji i potrebitima u svojoj okolini. Vjernici su pozvani da novac i druga sredstva koja su prikupili u dane posta i nemrsa daruju u dobrotvorne svrhe, onima koji su u nevolji. Primjerice, već je tradicija da se na treću korizmenu nedjelju prikupljaju sredstva u svim biskupijama u Hrvatskoj za Caritas u Bosni i Hercegovini. To je rast u zajedništvu i solidarnosti. Korizmu bih mogla jednostavno definirati kao razdoblje koje za vjernika katolika znači – vrijeme za učiniti nešto više nego što inače činim u različitim područjima svojega djelovanja.
Upravo ovakvo razmišljanje o korizmi, koje sam navela da vrijedi za vjernike katolike, vrijedi i za mene. Vrijeme je to kada dublje uranjam u Kristovu muku i smrt, posvješćujem intenzivnije svoju pripadnost i posvetu Bogu, Crkvi, sestrama i braći koje Bog stavlja na moj životni put. Upravo je u korizmi je naglašeno Vazmeno otajstvo, što je bit i poslanje karizme moje redovničke zajednice. Stoga su sredstva koja Crkva nudi kršćanima, a na osobit način i moja redovnička zajednica, za mene izvori milosti na kojima se duhovno napajam. Osobno provodim više vremena u kontemplativnoj molitvi, razmatranju Božje Riječi i trudim se vježbati u Gospodinovoj prisutnosti posvećujući mu svoje djelovanje, sestre s kojima živim, ljude s kojima dijelim svoju svakodnevnicu, osobito one koji u svojoj svakodnevnici proživljavaju Vazmeno otajstvo po različitim životnim trpljenjima: bolesti, žalovanju, traženju posla… Moje životno iskustvo govori da je ljubav najviši smisao mojega / našega života. Stoga je pokušavam intenzivnije utjeloviti u svoju svakodnevnicu, i uvijek se iznova divim kako je Ljubav domišljata. Mogu je činiti i davati na svakome mjestu – od osmijeha susestri koju susretnem dok prolazim samostanskim hodnikom ili neke konkretne pomoći pa do posjeta osamljenoj starici u staračkom domu ili otvorenosti da saslušam kolegicu koja se nalazi u bračnim krizama itd. isl. Sve to nije ništa osobito, ali učinjeno s ljubavlju, vjerujem da je Bogu milo.
Prisjetite se korizme iz djetinjstva u rodnom duvanjskom kraju, u svojim Stipanićima, i usporedite s današnjim korizmenim danima?
Prisjećam se korizme iz djetinjstva i još mi odzvanja u ušima onaj pripjev za vrijeme molitve Križnog puta: „Sveta majko men’ usliši / u srcu mi ranu piši.“ To više nikad nisam imala prilike čuti… Prvenstveno se prisjećam korizme u mojoj obitelji. Moji roditelji su bili izrazito religiozni i nastojali su do kraja slijediti Božje i Crkvene zapovijedi i tako su i nas djecu odgajali. Tako da se korizma intenzivno živjela – obiteljska molitva je bila još intenzivnija i duža. Mama nam je govorila kako trebamo moliti „draga srca“ te će Bog naše molitve uslišati sigurno. Prvo je bila molitva za oca koji je bio na privremenom radu u Njemačkoj. A mi smo se iz ljubavi i čežnje prema ocu doista trudili moliti po maminoj metodi, tako je moj mlađi brat (danas franjevac) onda molio jako glasno, da to bude zaista „draga srca“, a ja bih se fokusirala na raspelo kako bih svu svoju pažnju usredotočila na to da molitva bude „draga srca“. Post je bio post od „bilog smoka“ i to smo prakticirali od najranije dobi, cijela obitelj. Svakodnevno smo „pivali“ Gospin plač koji sam s puno emocija proživljavala i redovito sam bila oblivena suzama dok sam suosjećala Gospinu bol. I danas veliku većinu toga teksta nisam zaboravila. Neki puta iz želje ga u korizmi iznova pročitam jer me sjeća na lijepe dane mojega djetinjstva. Stoga mogu reći da se u biti korizma mojega djetinjstva i ova danas ne razlikuju. Bit je ostala ista: molitva, obraćenje i djela milosrđa, no drugačiji su oblici i moj pristup tome danas. Izuzev što su se u djetinjstvu više njegovali neki tradicionalni oblici molitve i pokore, danas mislim da sve to ima još puno dublji sadržaj. Danas, primjerice, ne postim od „bilog smoka“ nego točno znam što mi je pokora i čega se trebam odreći ili što trebam načiniti za nekoga, a što baš za mene predstavlja pokoru i slično. Isto tako nema „Gospina plača“, ali adoriram pred Presvetim oltarskim sakramentom, razmatram Božju Riječ… Sa župnom zajednicom i danas molim Križni put. Kao što se događao tjelesni rast, tako se događao i moj duhovni rast i sazrijevanje. No pobožnost iz djetinjstva je obilježila i bila dobar temelj za moju današnju duhovnost.
Kakvo je Vaše mišljenje o zapovjednim postovima u katoličkih vjernika: Badnjici, Velikom petku, Gospojini, velikim kvatrama. Učili su nas, nekada davno, da je pravi post o kruhu i vodi, te da se ono što se tako uštedi podijeli sirotinji. Danas se, uglavnom, posti uz delicije, o sirotinji malo tko misli ili ipak da?
Zapravo Crkva danas propisuje sljedeće: Čista srijeda i Veliki petak jedini su dani u godini kada Crkva propisuje strogi post i nemrs. Post, koji je propisan za Pepelnicu i Veliki petak, nalaže da se katolici od 18-te do 60-te godine života (s izuzetkom bolesnika i trudnica) taj dan smiju samo jednom do sita najesti, što ne isključuje i druge oblike odricanja. Nemrs, koji je propisan za sve petke u korizmi, znači odricanje od mesa toplokrvnih životinja, a obvezuje sve vjernike koji su navršili 14 godina. U tradiciji pojedinih mjesta i kultura zaživjeli su različiti oblici posta, primjerice bakalar (za badnjak ili Veliki Petak) i sl. Istraživanja o religioznosti su pokazala da je tradicija izrazito jaka i da zapravo velika većina stanovništva u Hrvatskoj su tradicionalni vjernici, a tek je mali postotak onih koji prakticiraju vjeru. Stoga puno toga ostaje samo na razini nekakvih „izvanjskih“ obilježavanja. Post o kruhu i vodi je ponuda i izazov, ali rijetki to prepoznaju kao vrijednost i sredstvo asketskog rasta i duhovnog pa i tjelesnog zdravlja. Prvenstveno čovjek treba imati unutarnju spoznaju da je to nešto vrijedno. A svakako da bi jedan od razloga posta, odnosno odricanja, bio i taj da se sredstva daju u dobrotvorne svrhe. To je smisao posta u duhu Evanđelja. Crkva nas tako uči i potiče. Postoji ponuda, a svaki kršćanin treba na nju odgovoriti.
Koliko je današnje hrvatsko društvo (mislim i u RH i B i H) socijalno osjetljivo u svakom pogledu?
Moje mišljenje je da tu trebamo još puno rasti i osvješćivati se, jer mislim da nakon intenzivnog rada i osvješćivanja dobivamo „unutarnje senzore“ koji mogu bolje reagirati. Naime, nije tako davna prošlost kada su mnogi ljudi morali u izgnanstvo i tada smo prema prognanima pokazali izrazitu senzibilnost pri njihovome zbrinjavanju i drugim vrstama pomoći, jednako tako kod poplava ili drugih vremenskih nepogoda. Znaju Hrvati biti senzibilni i solidarni, zaista su spremni pomoći. No, u svakodnevnici življenja, dobrosusjedskoj pomoći, pomoći potrebitima u kvartu, to ide teže. Primjerice, ljudi žive u istoj zgradi ali su međusobno otuđeni, ne poznaju se iako žive ulaz do ulaza. Uglavnom se gleda na onoga tko je dužan pomoći, ali spontano evanđeosko činjenje milosrđa ili solidarnost u društvu izostaje. Rijetko ćete dobiti volontere za neke socijalne akcije, dok je u zemljama Europe ili Amerike to puno jače razvijeno. Neki kod nas to opravdavaju time što smo mi siromašno društvo i da ‘treba od nečega živjeti, a ne volontirati’. Mogu prihvatiti i djelomično se složiti s tom konstatacijom, no ono što sam rekla za definiciju korizme – učiniti malo više nego što moram ili trebam, bilo za opće dobro ili dobro konkretne osobe – na taj bi način trebali odgajati mlade generacije.
A po vašem mišljenju, saznanju, koliko je to društvo podijeljno glede socijalnog statusa, koliko u odnosu na materijalno bogatstvo?
Posljednjih godina, a možda već i desetljeće ili više upućuju nas različita istraživanja na postojanje dva društvena sloja: one koji su jako bogati i one koji su jako siromašni. Srednjeg sloja gotovo da nestaje. Zašto, kako? To može biti jedna zasebna tema…
Predajete studentima na Pravnom fakultetu u Zagrebu i Mostaru, dakle radite s mladima, razgovarate s njima. Jesu li mladi danas zadovoljni životom ili obuzeti brigom što nakon studija?
Ovdje mi je teško odgovoriti skupno za Zagreb i Mostar jer mislim da je ipak različita situacija, barem kada se gleda na studente Socijalnog rada u Zagrebu i u Mostaru gdje ja predajem. No, nezaposlenost je problem mladih i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Zapravo su studenti u Hrvatskoj u puno povoljnijoj poziciji i optimističniji su glede pronalaska posla, jer je Studij socijalnog rada do ove godine postojao samo u Zagrebu, a u nekim dijelovima Hrvatske socijalni rad je deficitarno zanimanje. Situacija studenata u Mostaru je puno složenija jer postoje 4 studija socijalnog rada u Bosni i Hercegovini. Krenu li prema Hrvatskoj, čekaju ih poteškoće s nostrifikacijom diplome i sl. A da ne govorimo koliko su oni uistinu potrebni i neke institucije u razvijenom svijetu ih zapošljavaju. Primjerice ovaj krasni Centar u Duvnu: Nada ili Nova Nada, nema zaposlenog socijalnog radnika u stručnom timu već godinama, ali je zaposlio neke druge profile, sad je za pitati se zašto? Nije teško pretpostaviti odgovor. Tamo može raditi osoba koja nije slušala niti jedan kolegij o djeci s teškoćama u razvoju ili osobama s invaliditetom. Socijalni radnik koji je u svom obrazovanju imao takve kolegije, ne radi niti kao odgajatelj niti član stručnog tima. Jako puno sličnih centara sam posjetila i u Europi i u Americi, naravno i u Hrvatskoj i svugdje su prisutni socijalni radnici. Nedavno se otvorio i Centar za mentalno zdravlje pri Domu zdravlja, isto bi bio nezamisliv bez socijalnog radnika. A ne znam jesu li ga zaposlili?! No, mislim da studenti to još ne doživljavaju ozbiljno za vrijeme studija, nego tek kada se suoče s činjenicom da je nemoguće naći posao, da su mito i nepotizam prisutni na sve strane. Neki dolaze na studij iz potrebe da steknu diplomu VSS jer su se pomirili s činjenicom da bi teško dobili posao u struci. No, za vrijeme studiranja, mislim da se lijepo druže i uživaju u studentskom životu i provođenju vremena u različitim druženjima i aktivnostima. Cijeli Mostar doživljavam kao jedan veliki campus jer se ta mladost razmili po cijelome gradu.
Imate li vi odgovor zašto i mladi, školovani ljudi, danas iseljavaju iz B i H, primjerice iz Tomislavgrada, ali i iz Hrvatske?
Mislim da je u prethodnom odgovoru djelomično i odgovor na ovo pitanje. Ekonomska situacija i nerazvijenost društva te nemogućnost zapošljavanja. Iseljavanje je, mislim, prvenstveno posljedica oskudice u zapošljavanju. Izvrsnost im puno ne znači ako nisu članovi vladajuće stranke ili nemaju neko „jako dobro zaleđe“ u stranci. Dok pokušavaju pronaći posao mladi ljudi se suočavaju s korumpiranošću društva. Često su raspisani natječaji samo formalnost, a čovjek na tome mjestu već odavno radi ili je natječaj raspisan upravo za njega. Ne mislim da i u drugim društvima toga nema i u državama u koje odlaze Duvnjaci, ali je možda ipak u manjoj mjeri izraženo. Magistar struke još kroz određene projekte u općini i odradi pripravnički i položi stručni ispit, ali nakon toga idi doma i nadničari berući smilje ako želiš ostati u Hercegovini. Na fakultetu si bio među 10% najboljih, ali te fakultet ne treba jer ima „zabranu“ zapošljavanja. I onda on/a promatra kako mjesta u njegovoj struci popunjavaju njegove/njene kolege koji se gotovo nisu ni pojavljivali na nastavi… Čeka godinu, dvije, tri… situacija se ne mijenja. Nikakve potpore u mjestu nema, ni od onih kod kojih se on/a kroz svoje mladenaštvo aktivno uključivao/la u volontiranje. Nikoga ne zanima što on/a namjerava otići. Tako prisiljen/a odlučuje se za „trbuhom za kruhom“: ide na tražilice Jobrapido, StepStone, Job Agent ili Taegliche Stellenangebote i šalje svoj životopis. Vrlo brzo ga/ju pozivaju na „ogledne satove“. Zaključuju: „Izvrstan si stručnjak, trebamo te, položi osnove njemačkog i kreni – možeš i odmah, ali s nešto nižim primanjima bez znanja njemačkog. Evo, taj mladi čovjek doživljava jutro života ali zna da mora od svoga doma i iz svoga Duvna poći. Drugi razlog iseljavanja mislim da leži i u svojevrsnom „pomodarstvu“. Ljudi su neki spremni ostaviti i vlastitu firmu i prosječna ekonomska primanja jer misle da će im u europskim zemljama biti bolje i da će steći bolje blagostanje. No, ne treba zanemariti ni faktor budućnosti njihove djece koja će imati bolje uvjete školovanja i zapošljavanja.
Hoće li, kako neki predviđaju, Duvanjsko polje, duvanjski kraj opustjeti za 20-tak godina?
Mislim da neće za 20-tak, ali za možda nešto više hoće, nastavili se ovakav trend iseljavanja i ništa drugo se ne promijeni. No, neka nas to sve vrati na to da smo stranci na ovoj zemlji i da je naša Domovina na nebesima. Nekada davno naši preci su doseljavali iz imotske i sinjske krajine i naseljavali Duvno jer je tu bilo ispaše za stoku i uvjeta za uzgoj žitarica. Sada poljoprivreda i stočarstvo nisu današnjem Duvnjaku zanimljivi i on seli dalje i traži drugdje. Identična situacija je i sa Slavonijom, koja je u prošlim vremenima bila žitnica. No, moguće je i danas ulagati u to lijepo duvanjsko polje i oživjeti ga. Ponovo ga učiniti resursom života. Primjerice mladi ljudi, obrazovani, stekli određeno iskustvo u inozemstvu, sami posjeduju vlastita sredstva, moguće promijeniti dosadašnji trend iseljavanja…. Duvanjski čovjek je inteligentan i darovit i postoje „razasuti“ stručnjaci različitih profila. Potrebno ih okupiti i razraditi sustavnu strategiju „oživljavanja“. Bitna je otvorenost i suradnja – da se dogodi sinergija – otvorenost i onih koji su ostali i imaju „moć i vlast“ u općini te eksperti sa strane koji će donijeti svoje znanje i iskustvo i neki treći financijska sredstva. Najlakše je sa strane kritizirati, ali je mudro i veliko uključiti se u promjenu i dati „nešto malo više“ (kako sam definirala korizmu) od sebe. No, ovo za nekoga može biti iluzija, a za drugoga realitet. Vrijeme je pred nama i sve će pokazati….
Kolika je i kakva skrb o bolesnim, starim i nemoćnim osobama, o osobama s invaliditetom u RH, a imate li saznanja i o B i H, osobito ako imate saznanja o ovom problemu u Tomislavgradu, u kojemu u mnogim selima žive stari i nemoćni?
Ovo je jako široka problematika. Pokušat ću samo kratko na nju odgovoriti. Što se tiče osoba s invaliditetom, 2007. godine donesena je Konvencija UN o osobama s invaliditetom i obje Republike, i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, tu su Konvenciju ratificirale, što znači prihvatile su da će u svojim zemljama urediti zakonsku legislativu u skladu s pravima za osobe s invaliditetom u različitim životnim područjima. Međutim, to je samo neka formalna razina, ali treba proći još puno, puno vremena da ona zaživi u pravima obje države. Postoje određeni međunarodni pritisci i otvorenost kroz dodjelu sredstava za pojedine projekte u korist poboljšanja situacije. Određeni pomaci se mogu vidjeti u pogledu nekih poboljšanja u ovom području u obje države ali postoji još puno, puno prostora za poboljšanje situacije. Ipak, u mnogo toga je Hrvatska u boljoj situaciji što se tiče osoba s invaliditetom, jer se kroz različita državna i lokalna tijela provode različiti projekti potpore i osiguravaju davanja za neprofitni sektor. U Bosni i Hercegovini, kako pokazuju provedena istraživanja (Bandić, 2015.), obiteljima djece s teškoćama u razvoju glavni su izvori podrške vjerske i nevladine organizacije. Zato u BiH imamo, po mojim saznanjima, vrlo razvijene i dobro strukturirane Caritase u Mostaru i Banjoj Luci koji su preuzeli ulogu koju bi trebala imati socijalna država u skrbi za te skupine. Projekti spomenutih Caritasa su isto tako locirani uglavnom u središtima biskupija, a kao da nije biskupija primjerice i Tomislavgrad. No u Tomislavgradu trebamo spomenuti i pohvaliti udrugu Kap ljubavi (nositelji projekta Franjevačka zajednica) koja već duži niz godina skrbi za starije i nemoćne te za osobe s invaliditetom i sve druge u potrebi. Inače u BiH su aktivne i djeluju redovničke zajednice i muške i ženske sa svojim socijalnim projektima. Primjerice moja zajednica u Bos. Aleksandrovcu ima terapisjku zajednicu za odvikavanje ovisnosti koja djeluje već skoro 20 godina bez bilo kakve pomoći iz državnog proračuna BiH.
Starenje stanovništva je svjetski izražena pojava i pojavljuju se novi izazovi za društvo i članove obitelji vezano za starenje. Susrećemo se s velikim brojem starije populacije i prekapacitiranošću domova. Stariji ljudi umiru dok čekaju redove za smještaj u društvene domove i pokušavaju se smjestiti u privatne domove, a vođenje ovih domova postala je unosna djelatnost u našem društvu. No, po meni su glavni problemi osigurati dostojanstveno starenje, prisutnost psihičkog nasilja od strane članova obitelji i neosviještenost o vrijednosti i korisnosti čovjeka u trećoj životnoj dobi. S nostalgijom se možemo sjetiti prošlih vremena u kad se izražavalo poštivanje i davala prednost starijoj osobi.
A što reći za Tomislavgrad… Ako ste me malo prije pitali hoće li nestati Duvnjaka za 20-ak godina, onda bi se trebale poduzeti strategije za dostojanstveno starenje u duvanjskom kraju. Uz domove, valjalo bi organizirati različite mobilne ekipe podrške starijim osobama u zajednici. Svakako da starije osobe žele živjeti u svome domu, ali im treba organizirati podršku. Primjerice trebali bismo „uvoziti“ socijalne radnike koji su jako dobro to naučili na Studiju socijalnog rada u Mostaru kako organizirati u zajednici podršku za starije osobe, ali oni u Tomislavgradu su registrirani i čekaju na Zavodu za zapošljavanje. Dakle, potrebe su tu, stručnjaci su tu, ali „zabrana zapošljavanja“ je također tu. Što preostaje starijoj osobi nego jedino i samo osloniti se na svoje najbliže…. ako ih imaju.
Razmišljate li često kako je društvena zajednica općenito nepravedno podijeljena na malo osoba enormno bogatih i mnogo jako siromašnih. Kako bi mogli doći do onoga“Bože pojednači?“
Mislim da smo imali gore slično pitanje. Rekla sam da je to slika današnjeg društva. A kad bismo se u našem društvu pridržavali načela socijalnog nauka Crkve, definitivno toga ne bi bilo. Ali… čovjek zna biti beskrajno dobar i beskrajno sebičan. Često vidi samo sebe… i gomila za tri buduće generacije. Ja, ja, pa opet ja, i ne smeta ga što susjed nema za užinu djetetu u školi… Kada bismo svi više stjecali svojim poštenim radom i od rada svojih ruku živjeli, vjerojatno ne bi bilo takvog raslojavanja.
Vratimo se pitanjima iz našega Tomislavgrada u koji svraćate, ne baš često, ali dovoljno da imate neku općenitu sliku o našem, o Vašem mjestu?
Točno, svraćam povremeno u Tomislavgrad. Zadnjih godina sam bila puno češće nego ranije jer su mi roditelji bili stariji i bolesni. Sada je to rjeđe, ali povremeno svakako. Kako sam otišla kao dijete, u meni je uvijek bila prevelika čežnja za rodnim mjestom i za mene nije postojalo ništa ljepše na svijetu. No nakon ovih češćih boravaka, mjesto i prirodne ljepote su još uvijek prelijepe i za mene posebne, ali mentalitet duvanjskog čovjeka mi nije takav kakvog sam ga ja doživljavala dok sam bila kao dijete. Premalo je zajedništva i brige za opće dobro ili dobro drugoga, premalo je dobrosusjedske pomoći i zauzimanja jednih za druge. Daleko je bitnije promijeniti zavjese svaka tri mjeseca u kući, nego pripomoći jedno dijete čiji roditelji ne rade… Zatim provođenje sati i sati uz „ćaskanje“ uz kavu… za mene izgubljeno toliko dragocjenog vremena koje bi se višestruko moglo iskoristiti: u osobni rast i razvoj i za dobrobit zajednice.
Znam da Vam često smetaju neki komunalni propusti, ali znate i pohvaliti ako je nešto dobro urađeno. Ima li sada nešto konkretno što Vam „bode oči“?
Sve u našem životu ima dvije strane medalje. Bila sam oduševljena kada sam vidjela ispred pošte rampu da mogu ući i ljudi u invalidskim kolicima i to me uistinu razveselilo. No, kad sam skoro „upala u rupu“ pored Tabašnice, odmah sam se sjetila kojeg starca ili slijepe osobe kako bi mogla i smrtno završiti da je naišla na tu kanalizaciju koja nije bila nikako zaštićena. Morala sam „intervenirati“ jer mi se učinilo uistinu opasno. Svakako da te prilagođenosti i neprilagođenosti za osobe s invaliditetom posebno uočim, a to je pomalo i profesionalna deformacija. No, pitanje prostornih barijera – trebat će vremena i vremena da Tomislavgrad postane „grad za sve“. Zaista me veseli svaki pomak u tom smjeru kada ga uočim i vjerujem da će takovih pomaka biti i dalje. Naravno veseli me i kad na portalima Tomislavgrada uočim nove fotografije s obnovljenim i čistim ulicama. Duvanjski čovjek, a i šire je osvješten za izgradnju vlastitih vila, u zadnje vrijeme i okućnica, ali kad je u pitanju lokalna zajednica onda nas ni „ropotarnica“ ne smeta.
Što mislite o Duvnjacima kao vjernicima, usporedite sada i nekada, ima li promijene općenito u odgoju, ponašanju, u vjeri, odnosu prema Crkvi?
Teško je govoriti o nečijoj vjeri. Tko sam ja da procjenjujem? Mislim da jedan dobar postotak Duvnjaka su praktični vjernici koji žive svoju vjeru i nastoje djecu odgojiti u tom duhu. No, čini mi se sveukupno gledajući da je u Duvnu jako naglašena tradicionalna vjera. Svakako treba nedjeljom ići na misu, ali kako ću se ponašati poslije u svojoj obitelji, u društvu, u susjedstvu – to je moja briga! zašto povlačiš korelaciju s mojim odlaskom u crkvu? Običaj je običaj. Mislim da je to puno drugačije od vjere staroga Duvnjaka koji se Boga bojao u smislu strahopoštovanja pred Bogom. Vjera bez djela mrtva je, kaže sveti Pavao. Mislim da bi trebalo puno više poraditi na djelima i življenju u skladu s Evanđeljem Isusa Krista. No, moje iskustvo je da je za odgoj djece važan odlazak u Crkvu, makar i iz običaja, jer onda kao odrastao čovjek ovo dijete posjeduje temelje za rađanje njegove osobne vjere i povjerenja u Boga.
Sada malo o vašem pozivu, poslanju: kako i kada ste odlučili, osjetili želju otići u časne?
Od svoje najranije dobi otkako se sjećam željela sam biti časna sestra i slagala sam si koprenu na glavi još dok sam se igrala u roditeljskoj kući. U vrijeme puberteta sam prestala govoriti o tome, ali nakon završenog 8. razreda išla sam na hodočašće u Šuicu sv. Anti, spoznala sam u svojim dubinama i donijela životnu odluku: da želim svoj život darovati Bogu kao redovnica. Odmah sutradan sam otišla prijaviti se u samostan da se roditelji ne bi predomislili i zabranili mi, jer su me svi pokušali odgovoriti, i prijateljice također, govoreći mi da imam vremena za to. U to vrijeme nisam niti znala da postoje različite redovničke zajednice niti karizme. Pozvale su me sestre sadašnje moje zajednice Klanjateljice Krvi Kristove koje su imale svoju kuću za odgoj mladih pripravnica u Zagrebu i to me je privuklo više nego Bijelo polje kraj Mostara u kojem su imale odgojnu kuću sestre Franjevke. Naime, još u to vrijeme moje skoro sve tetke i ujaci, te baka, živjeli su u Zagrebu, a samo je moja starija sestra imala privilegij posjećivati ih; za mene je bilo još rano. Tako sam izabrala Zagreb. Prepoznala sam da je redovnička zajednica moje mjesto i da tu mogu disati punim plućima. To su mi bili posebno lijepi dani zajedništva s djevojkama koje su imale istu želju kao i ja. Nakon mature, provela sam dvije godine intenzivne pripreme za redovnički život u novicijatu u Bosanskom Aleksandrovcu kraj Banje Luke. Tamo sam se duboko susrela s karizmom Krvi Kristove koja je upravo Ljubav po Vazmenom otajstvu i moje dubine su ju prepoznale kao moj identitet, i odlučila sam je cijelim bićem živjeti. To je za mene konkretno značilo i znači: biti otvorene ruke (podrška) tamo gdje čovjek trpi, tamo gdje je ugrožen život, tamo gdje je ugroženo čovjekovo dostojanstvo. I tako milošću Božjom odgovorih na taj poziv po doživotnim zavjetima. Stoga sam izabrala i Studij socijalnog rada kao svoje buduće zanimanje i nikada nisam pomislila da ću se baviti znanošću, nego praksom socijalnog rada. No, providnost je htjela drugačije. Tako sam ubrzo nakon što sam diplomirala počela raditi na Studiju socijalnog rada, gdje sam počela povezivati teoriju i praksu. Prepoznala sam svoje poslanje u življenju Evanđelja u svijetu i svjedočenju životom, a ne riječima. To je za mene izazov, cilj i zadatak i uvijek novo obnavljanje i počinjanje.
Što razlikuje Vašu Družbu Klanjateljica Krvi Isusove od drugih redovnica, redova?
Svaku redovničku zajednicu obilježava specifičnost njezine karizme. Moja zajednica ima karizmu duhovnosti Krvi Kristove. I meni je trebalo vremena, adoracije, molitve i traženja da razumijem tu karizmu. Kada sam je razumjela, onda sam je i zavoljela i zaista mi je najljepša. No, neka druga zajednica ima drugačiju karizmu, primjerice Sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog brinu za siromahe i to je dosta prepoznatljivo, neke treće rade u bolnicama i sl. Karizma Krvi Kristove je mistična karizma i duhovnost i treba je kroz duboko molitveno zajedništvo promatrati i razumjeti. Potrebe društva iz vremena naše utemeljiteljice sv. Marije De Mattias bile su opismenjavanje djevojaka i žena u Italiji početkom 19. stoljeća, a potrebe društva danas su druge prirode i mi odgovaramo na aktualne potrebe društva našega vremena pružajući ljubav tamo gdje je ugrožen život. Stoga može biti više raznovrsnih apostolskih poslanja. Bitna je posveta i predanje Gospodinu.
Kakve su Vaše obveze u Družbi i ima li još redovnica iz duvanjskog kraja s Vama?
Imala sam puno različitih poslanja u mojoj zajednici kroz 30 godina služenja Gospodinu u zajednici Klanjateljica Krvi Kristove, a trenutno je moje poslanje rad sa studentima u Zagrebu i Mostaru i uz to još neke aktivnosti rada s mladima kroz duhovne obnove i sl. Uz to, redovito posjećujem neke starije osobe u staračkim domovima i centrima za skrb. Vodim se onom svetopisamskom: što ste učinili jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili. U mojoj zajednici ima 30 tak sestara iz duvanjskog kraja od nas 170 ukupno u Regiji Zagreb, koju čine sestre u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Australiji. Internacionalna smo zajednica i djelujemo na svim kontinentima. Generalnu kuću imamo u Rimu. Europa i Amerika nekada najbrojnije novim zvanjima, danas imaju manje mladih djevojaka koje se opredjeljuju za redovnički stalež i dolaze zrelije, nakon završenog studija. No, puno više zvanja imamo u azijskim i afričkim zemljama te Južnoj Americi.
Imate li vremena za čitanje, što volite čitati, pratite li medije i kakvo je Vaše mišljenje o modernim medijima i društvenim mrežama?
Rado čitam knjige i nađem vremena za njih. Ranije sam puno čitala psihološke knjige, onda filozofske, zatim teološke, a sada duhovne. Televiziju rijetko ili gotovo nikada ne gledam, osim Dnevnika. No, informiram se o dnevnim događanjima iz drugih izvora. Društvene mreže za mene imaju dvije strane medalje, kao i sve drugo u životu; sve može biti prednost ili nedostatak, ovisno o načinu kako se time koristimo. Tako da osobno smatram da društvene mreže mogu biti izrazito korisne ili štetne, ovisno za što ih upotrijebimo. No, mislim da se trebamo osvješćivati u razboritom korištenju istih, a osobito mlade generacije jer zamjenjuju virtualni kontakt i druženje s prijateljima koje je važan resurs podrške u životu.
Koliko često dolazite u Tomislavgrad, koga od roda imate i što Vam znači rodni kraj?
Već sam spomenula da svraćam u Tomislavgrad prilikom moga gostovanja na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Prije 10 godina smo pokrenuli Studij socijalnog rada u Mostaru i nekada sam dolazila mjesečno, ali sada sve rjeđe, jer smo formirali mladi kadar koji će preuzeti i dalje nastaviti razvijati studij. No, dolazim preko ljeta na godišnji odmor, koja dva do tri tjedna. U Stipanićima nemam obitelj, samo rođake, a sestra mi živi u Biloj kraj Livna. No u Tomislavgrad uvijek rado svratim, ali sada, kako su mi roditelji preminuli, najdraže mi je stipanićko groblje… najviše svraćam tamo. Volim i staru lipu u vrtu gdje je moj pradjed „s ovcama plandovao“, a to je pod Tuboljom. Tada se živjelo u zadružnoj obitelji i to je bila njegova uloga. Jedan dio moje disertacije sam također posvetila zadružnim obiteljima jer sam našla poveznicu s rodnim krajem. Rado bih se prošetala na Tušnicu i cijelu tu prostornu mapu imam u memoriji i nisam zaboravila ime niti jednog brda od Gromile, Njivica, Mučenikove lokve, Starog Konaka, do Vitrenjaka i Prisojačkih korita, ali kako je sve to „opustjelo“ malo se bojim te divljine ili bi trebala oveću skupinu za obilazak…. No možda je to samo predrasuda zbog nepoznavanja stvarnosti.
Na kraju (a nikad kraja pitanjima!) nam recite kako ćete i gdje slaviti Uskrs i što Vam znači ovaj, po mnogima, najveći kršćanski blagdan?
Uskrs ću slaviti sa svojim susestrama u zajednici u Zagrebu, a potom se nađem s bratom i rodbinom. Obredi Svetog tjedna su osobito bogati i duboki i veselim se uvijek sudjelovati u njima. „Gospin plač“ iz duvanjske bazilike nikada ne propuštam, nego ga sama u našoj kapelici pratim putem internet stranice Radio Tomislavgrad i to je za mene uvijek nešto posebno. Lijepo je doživjeti radost Uskrsa nakon Velikoga petka. (Možda je još prerano čestitati ga Vašim čitateljima, bit će prigode!).
www.tomislavnews.com / Razgovarala: Ljuba Đikić/ Foto uz naslovnicu: Masada,Izrael: Judejska pustinja, veljača 2017.
Kraći izvod iz bogatog Životopisa prof. Leutar: Rođena je u Tomislavgradu, BiH, gdje je i završila osnovnu školu. Maturirala je 1985. u Zagrebu. Studij Socijalnog rada na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završila je 1994., a Sociologiju je diplomirala 1998. na Institutu za sociologiju na Fakultetu socijalnih i ekonomskih znanosti na Karls Franzens Sveučilištu u Grazu. Doktorsku disertaciju iz Sociologije obitelji obranila je 2000. godine na Karls Franzens Sveučilištu u Grazu. Zaposlena je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu od 1995. godine. Znanstveno nastavno zvanje docentice postiže 2002., izvanredne profesorice 2008. i redovite profesorice 2013. godine. Područje znanstveno istraživačkog interesa prof. dr. sc. Leutar odnosi se na socijalni rad s osobama s invaliditetom, duhovnost i socijalno djelovanje te socijalni rad i ljudska prava. Do sada je objavila tri autorske knjige, jednu uredničku knjigu, pedeset osam znanstvenih radova u časopisima, zbornicima radova i poglavlja u knjigama. Voditeljica je znanstveno istraživačkog projekta „Socijalni položaj starijih i osoba s invaliditetom u Hrvatskoj i zemljama EU“ MZOS-a.
Prof. dr. sc. Zdravka Leutar pripada internacionalnoj Družbi Klanjateljica Krvi Kristove. Članica je Vladinog povjerenstva Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom te Matičnog odbora pri Agenciji za znanost i visoko obrazovanje.
Više iz bogatog Životopisa o prof. dr.sc. Zdravke Leutar možete pročitati na: