Don Tomo Mlakić župnik je na Kupresu od 2017. godine, a njegov životopis je uistinu bogat. Izdvajamo samo jedan dio: rođen je 1966. u Uskoplju u selu Grnici u župi Sv. Male Terezije u Bistrici, u brojnoj obitelji. Otac mu je bio gastarbajter, pa su djeca najveći dio godini bila s majkom, gdje je svatko imao svoju obvezu i odgovornost. Tomo odlazi u sjemeništu kod otaca isusovaca u Zagrebu i pohađa klasičnu gimnaziju na Šalati. Dvogodišnji novicijat Družbe Isusove završio je u Splitu i nakon toga započeo studij filozofije na Filozofsko-teološkom institutu na Jordanovcu. Teologiju je studirao na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu i Bolu. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 1994. u Sarajevu. Nakon kapelanski službi u Crkvici u Zenici, Katedralnoj župi u Sarajevu i Župi Sv. Luke u Novom Gradu imenovan je ravnateljem Područne osnovne škole KŠC-a Sv. Josip u Sarajevu i Vrtića Sv. Obitelj u sarajevskom naselju Stup. Godine 2004. otišao je na poslijediplomski studij na isusovačko sveučilište Fordham u New Yorku. Paralelno sa studijem radio je sedam godina kao župni vikar u nadbiskupiji New York. Nakon magisterija i doktorata po povratku u nadbiskupiju preuzeo je službu predstojnika Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije ravnatelja Katehetskog ureda Biskupske konferencije BiH.
Mnogo je razloga za razgovor s don Tomom, a nama je za ovaj uskršnji povod bio upriličeni Veliki križni put kupreškoga puka na Cvjetnicu. Kuprešaci su, moleći i pjevajući Gospin plač, prošli putevima kojima su 1992. godine išli hrvatski branitelji u Domovinskom ratu, a mnogi su na tom putu položili najvrjednije što su imali – svoje živote.
S don Tomom smo razgovarali i o skoroj obljetnici sjećanja na travanj 1992. godine i početka rata na Kupreškoj visoravni, zatim zbog sada već tradicionalnog, 7. po redu Obiteljskog dana u Župi Svete obitelji, o stanju duša katolika u Kupresu, a prije tih težih pitanja, don Tomi postavljamo ona lakša, prigodna.
Crkva Svete Obitelji u Kupresu
Otinovci, crkva sv. Ive
Crkva sv. Ante u Rastičevu
Don Tomo, hvala Vam što ste bez premišljanja pristali razgovarati za portal Tomislavnews.com, pa nam na početku razgovora recite jeste li se obikli u Kupresu, među Kuprešacima, u “malom Sibiru” a nakon nekih većih gradova i svjetske metropole?
Hvala vam na pozivu i neka ovo bude mala zamjena za obećanu kavu i razgovor. Da ne zaboravim, hvala i Vašem portalu što redovito prati ono što se događa u kupreškim župama i na Kupreškoj visoravni. Pitate me jesam li se obikao na visoravni i među Kuprešacima? Jesam, a nadam se da su se i Kuprešaci privikli na župnika. Nije bilo teško priviknuti se jer prijateljujem od studentskih dana s mnogim kupreškim svećenicima, a nova prijateljstva su se rodila 1992. godina kada je Kupreška bojana, nakon pada visoravni, sišla u moju Uskopaljsku dolinu. Jesam, privikao sam se i omakne mi se da kažem: mi na visoravni ili mi Kuprešaci. Istina, nedostaje mi New York i prijatelji. U Sarajevo u kojem vodim dva ureda još uvijek odem rado, ali se još radije vraćam na visoravan.
Rođeni ste u Uskopaljskoj dolini pa je pretpostaviti da su uskršnji običaji slični kao u Kupresu. Prisjetite se djetinjstva i uskršnjih običaja te ih usporedite s mjestima i gradovima gdje ste živjeli, a sve to pak s običajima u Kupresu, jer svako mjesto ima svoje blagdanske specifičnosti, osim crkvenih obreda ima i pučkih običaja?
Rođen sam u meni najdražoj dolini koju sam, nažalost, napustio kao četrnaestogodišnjak odlazeći u sjemenište u Zagreb i vratio joj se tek 1992. godine kada su već padale prve granate i po Uskoplju, a žene i djeca odlazile preko Vrana u izbjeglištvo. Iz djetinjstva (malo selo Grnica) pamtim branje cvijeća i umivanje tim cvijećem ujutro na Cvjetnicu prije polaska u crkvu. Nakon sv. Mise smo odlazile u naše groblje povrh sela i na grobove svojih najbližih ostavljali blagoslovljene grančice (šteta što se taj običaj danas izgubio). Korizma je bila posebno vrijeme u obitelji i u župi. U kući smo postili nekoliko dana u tjednu, molili svake večeri krunicu i svakog petka i nedjelje bili na križnom putu u crkvi. Dovoljno godina imam da pripadam generacijama koje su prije velike ispovijedi išle na ispit iz vjeronauka kako bi dobili ceduljicu ili buletin koja je bila uvjet za uskrsnu ispovijed. U Velikom tjednu u kućama se nije palio ni radio ni TV, a ni mi djeca se nismo okupljali na redovitu igru u središtu sela. Nedostaje mi danas taj mir Korizme i Velikog tjedna. Danas je sve ubrzano i komercijalizirano. Danima su se pripremala jaja za bojanje, a nakon svetih Misa se dugo ostajalo pred crkvom i isprobavalo koja su najjača – tako smo to tada nazivali. Još nešto mi se jako urezalo u pamćenje: posvetilišće, blagoslovljena hrana koju smo svi zajedno blagovali na Uskrs (čak se i blagu u štalama stavljalo u hranu) – mi smo to blagovali kao da se pričešćujemo – pazilo se na svaku mrvicu. Raspričao sam se o običajima u mom Uskoplju a pitali ste mi i za druge krajeve i gradove u kojima sam živio. Ukratko, u New Yorku nema ovih običaja koje sam spomenuo i nedostajali su mi u mojim američkim godinama. Ovdje na Kupresu su običaji slični običajima iz moga djetinjstva, ali su nažalost, i u Uskoplju i na Kupresu, pomalo izgubili dušu. U Svetom trodnevlju je ova ponajveća crkva u BiH pretijesna i divno je biti svećenik i župnik na Kupresu u ovim danima.
Što biste, koji uskršnji doživljaj, običaj posebno izdvojili kao radostan, čega se najradije sjetite, koji Vam sada nedostaje?
Općenito, nedostaje mi obiteljsko zajedništvo. Cijela obitelj je išla na sv. Misu i zajedno se nakon Mise blagovalo. Radost Uskrsa se dijelila s rođacima i susjedima. Danas, nažalost, tog zajedništva više nema i to nam svima nedostaje. Čudim se ljudima da i nakon Mise ne ostanu koji trenutak zajedno – neće nigdje pobjeći ni kafić ni kavana.
Čija je ideja bila Križni put na Cvjetnicu hoditi i moliti po Kupreškoj visoravni, koji je ove godine upriličen četvrti put, hodočastite li i Vi tim planinskim stazama?
Ideja za Križni put kupreškoga puka rodila se nekako spontano prije četiri godine. Nakana je bila okupljati kupreške branitelje i njihove obitelji i zajedno s njima moliti putem kojim su njihovi prijatelji početkom rata ginuli. Htjeli smo da Kuprešaci imaju nešto svoje, nešto što će ih povezivati u tim danima sjećanja na poginule branitelje (početak travnja 1992. godine). Na dan pada Kupresa, 10. travnja, dolaze branitelji sa svih strana i zato smo htjeli da ovaj križni put na Cvjetnicu bude nešto naše, intimno i sveto. Iako pomalo šepav, uspio sam ove godine propješačiti od naše crkve do Gospine crkva na Suhom Polju.
Kako će vjernici Vaših župa proslavit Uskrs, ima li neki poseban program i što za Vas osobno znači blagdan Uskrsa – Uskrsnuće Spasitelja?
Već sam spomenuo da je lijepo biti svećenik na visoravni u ovim danima Svetog trodnevlja. Veliki tjedan smo započeli na Cvjetnicu s ovim križnim putem kojeg spominjemo. Na Veliki četvrtak smo na Misi Večere Gospodnje predstavili naše ovogodišnje prvopričesnike i krizmanike. U crkvu smo unijeli sveta ulja koja je nadbiskup Tomo posvetio u srijedu u katedrali u Sarajevu. Posebno je dirljiv bio obred pranja nogu dvanaestorici kupreških muževa, a crkva je za one koji su htjeli moliti pred Svetootajstvom ostala otvorena do ponoći. Jučer, na Veliki Petak, u prepunoj crkvi, pjevali smo Muku Gospodnju, ljubili Isusov križ i molili kod Isusovog groba. I sinoć je crkva bila otvorena do ponoći za bdijenje i molitvu uz Isusov grob. Sinoć smo i prikupili svoj dar za kršćane u Svetoj Zemlji. Jutros smo blagoslovili hranu, a večeras s upaljenim svijećama proslaviti Isusovo uskrsnuće.
Čini li Vam se da je u poplavi konzumerizma, u onom materijalnom, u trci za “skupim potrošačkim košaricama” umnogome izostalo duhovno blagovanje i radovanje Uskrsu, okupljanje obitelji?
Pitali ste me što mi nedostaje od uskršnjih običaja i već sam spomenuo da mi najviše nedostaje obiteljsko zajedništvo. Da, nažalost, konzumerizam je učinio svoje i plaćamo danak pomodarstvu i našem laganom privikavanju na sve ono što Uskrs nije.
Možete li nam reći kakvo je “stanje duša”, odnosno najnovije statistike župa i ako možete usporediti brojčano stanje prije, recimo, sedam godina s današnjim? Iseljavaju li mlade obitelji sa zemlje za koju je proliveno mnogo krvi? Ako jesu, vidi li se tome kraja, zaustavljanja?
Naša nadbiskupija svake godine nakon božićnog blagoslova obitelji objavi službenu statistiku i oni koji to prate mogu vidjeti da je svake godine broj katolika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji kojoj pripada i župa Kupres alarmantno manji. U ovih šest godina moga župnikovanja na Kupresu, župu je napustilo više od 700 duša. Mlade obitelji odlaze i razumijem ih što odlaze jer im se ovdje ništa ne nudi da bi ostali niti se što čini da bi se odlasci zaustavili. I ne samo to, rijetki su studenti koji se nakon završenog studija vraćaju i što je najžalosnije, skoro nitko od roditelja ne želi da im djeca ostanu ovdje. Prošle godine je kršteno 19 djece, osmero djece je ostalo živjeti na Kupresu. Vjenčano je 17 parova i samo su tri ostala živjeti ovdje. Umrlih je 26 a broj je veći jer se jedan dio župljana ukapa u grobljima koja nisu na području župe Kupres. U župi je 548 obitelji a u 262 obitelji samo je jedan član. Ukupan broj župljana, uključujući studente i one koji rade u inozemstvu, je 1598 – realno, u ove tri župe za koje se zajedno s kapelanom vlč. Jadrankom pastoralno skrbim, ne živi više od 1400 duša. Rekao bih, abrahamovski, živimo vrijeme u nadi protiv svake nade.
Za dva dana je travanj, vjerojatno, najtužniji mjesec na Kupreškoj visoravni, ne samo za Kuprešake. Gdje ste Vi bili tada, jeste li pratili ratne strahote na kupreško-tomislavgradskom ratištu?
Na početku travnja 1992. godine bio sam na Bogosloviji u Sarajevu i zajedno s drugim bogoslovima, osobito s prijateljima bogoslovima s Kupresa, pratio sve što se događa na Kupresu. Informacije su bile proturječne i mijenjale se onako kako se mijenjalo i stanje na visoravni – od prvih optimističnih vijesti do konačnog pada Kupresa 10. travnja.
Cijeli travanj će i ove godine biti u znaku obilježavanja tužnih obljetnica, misa zadušnica, zahvalnica, polaganje vijenaca i paljenje svijeće pred spomenicima poginulim hrvatskim vitezovima, zna li se program tih obilježavanja i uspijete li Vi stići na većinu?
Ove godine je 32. obljetnica pada Kupreške visoravni, a mi u župi taj dan nazivamo Danom sjećanja i molitve za poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje. Ovogodišnji program je već objavljen na Vašem portalu, a organizira ga općina Kupres zajedno s udrugama proisteklim iz Domovinskog rata. Organizatori će vjerojatno obići spomen-obilježja, položiti cvijeće i upaliti svijeće, a mi ćemo u našoj crkvi, zajedno s braniteljima koji će doći sa svih strane, slaviti sv. Misu za sve njihove stradale prijatelje i nakon sv. Mise pred zavjetnim križem izmoliti molitvu odrješenja za sve pokojne hrvatske branitelje. Svetu Misu će predslaviti katedralni župnik iz Mostara, don Josip Galić, moj prijatelj i kolega iz studentskih dana. Ovdje neću prešutjeti nešto što vidim u svim ovim godinama na obilježavanjima obljetnica pada i oslobođenja Kupresa. Događa se ono što se događa i u Vukovaru. Vukovarci branitelji i njihove obitelji ne sudjeluju u Koloni sjećanja. Slično je i na Kupresu. Kupreški branitelji, većina njih, i njihove obitelji ne sudjeluju u obilježavanju ovih obljetnica. O razlozima bi se vjerojatno moglo nadugo i naširoko razgovarati i župnik je vjerojatno zadnja adresa na koju bi se trebalo obratiti i tražiti razloge. Nadodat ću da smo prije tri godine u našoj crkvi, zajedno s hrvatskim braniteljima, izgradili oltar sv. Ante koji je zavjetni oltar hrvatskih branitelja. Oltar je izradio Ilija Skočibušić i na to djelo smo više nego ponosni. Sada branitelji imaju mjesto na kojem se mogu pomoliti i upaliti svijeću za svoje poginule, nestale i umrle prijatelje.
Ranjeni kupreški Isus
Zavjetni oltar hrvatskih branitelja, rad duvanjskog kipara Ilije Skočibušića
Poznato je da Vi i u svojim propovijedima ne rijetko kritizirate političare i stanje u društvu, što Vam najviše smeta, na što ukazujte svojim kritikama?
Moram Vas malo ispraviti. Ja u svojim propovijedima progovaram o onome što vidim i doživljavam (redovito ih pišem) i nikada nisam spomenuo nijednog političara i nijednu stranku. Progovaram o nepravdi koja na ovim našim prostorima vapi u nebo i progovaram o svemu onome zbog čega, na koncu, ljudi i odlaze s ovih prostora. Progovaram i o onome što u Crkvi nije dobro, o neprikladnoj simbiozi crkvenjaka i političara i o šutnji crkvenih struktura koja je grešna. Bojim se da se ono što se događa kod nas u Crkvi može nazvati nekom verzijom hrvatskog svetosavlja i to nam se već razbija o glavu. Ja jednostavno u svojim propovijedima nastojim svakodnevicu promatrati kroz prizmu Evanđelja i mislim da je to smisao propovijedanja – pomoći vjernicima da svoju svagdašnjicu osvijetle Evanđeljem. Na misama na Kupresu ne pozdravljam političare niti im rezerviramo prve klupe. Ima to i svoju cijenu i žao mi je što je plaćaju župljani kroz razne opstrukcije na svim razinama: zagrebačkoj, mostarskoj, županijskoj i općinskoj. Najviše me boli županijska jer sam to od Duvnjaka najmanje očekivao. Možda je dobro da ovu temu previše ne dotičemo da i meni i Vama ne pokvari uskrsni mir i raspoloženje.
Nećemo dublje zalaziti u politiku, intervju je prigodni, pa nam recite kada će ove godine biti Obiteljski dan na Kupresu, sedmi po redu koji okupi uistinu veliki broj vjernika i kakav je program?
Ponosni smo da se Obiteljska nedjelja naše župe koju je davno započeo pokojni dugogodišnji kupreški župnik don Dominik Stojanović pretvorila u Obiteljski dan Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Svake godine, pa tako i ove, Obiteljska nedjelja je zadnja nedjelja u srpnju. Uočnicu, s blagoslovom novog oltara sv. Ivana Krstitelja (i ovaj oltar je izradio Ilija Skočibušić), predvodit će naš nadbiskup Tomo, a sv. Misu na sam dan mostarsko-duvanjski biskup Petar. Na svom zadnjem zasjedanju prije dva tjedna u Mostaru biskupi su pozvali sve, a osobito bračne parove koji ove godine slave obljetnice bračnog zajedništva da im se pridruže na obiteljskom slavlju na Kupresu. O ovom danu i programu možemo više neki drugi put. Uz Obiteljski dan, mi ove godine na Kupresu slavimo dvije velike obljetnice: 600. obljetnicu rođenja kraljice Katarine koja je u 15. stoljeću sagradila crkvu ovdje u Otinovcima i 30. obljetnicu oslobođenja Kupreške visoravni. Vjerujem da ćemo za ovu obljetnicu kraljice Katarine uspjeti dovršiti crkvu u Otinovcima i molitveni prostor na kojem se slavi tzv. šestodnevica uoči sv. Ive, a 30. obljetnicu oslobođenja visoravni sv. Misom za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje. Vjerujem da ćemo do tada uspjeti izraditi svijeće sa znakovljem hrvatskih postrojbi koje će trajno stajati na zavjetnom oltaru hrvatskih branitelja.
Don Tomo, malo nas potrese ovo sjećanje na ratne dane, a na kraju, zahvaljujemo na razgovoru, sretan i blagoslovljen Uskrs Vama, Vašoj obitelji i svim župljanima!
Uz zahvalu što ste me odabrali za ovaj uskrsni razgovor, Vama i svima koji prate Vaš portal, iskreno i od srca želim radostan i blagoslovljen Uskrs. Dok vam čestitam Uskrs, želim Vam dane ispunjene uskrsnom nadom i optimizmom. Ne sjećam se tko ono reče da svijet pripada onima koji mu ponude najviše nade. A mi kršćani smo baštinici i nositelji nade koja ne postiđuje.
SRETAN VAM USKRS, SRETAN I BLAGOSLOVLJEN SVIMA KOJI SLAVE NAJVEĆI KRŠĆANSKI BLAGDAN!
www.tomislavnews.com/Razgovarala: Ljuba Đikić/Foto: privatni album
