Po predaji, tako je Isus odredio kada je zemljom hodao, jer žena nije htjela priznati tuđe zasluge!
Ustaneš prije svih kako bi bar pola sata u miru popila onu svoju jutarnju kavicu i tako dočekala zoru bilu. Taman si počela ispijat kavu, a usput si pospremila sve one čaše i ostalo suđe koje su tvoji prijestolonasljednici i dragi mužić ostavili sinoć za sobom, prije spavanja, svuda po kuhinji. Ti nisi stigla po stoti put na dan pospremiti za njima, a već je vrijeme buditi djecu za školu. Kad prođe onih pola sata? A samo si skuhala kavu,pospremila kuhinju, otvorila prozore da se kuća izrači, složila usput obuću s hodnika i uključila mašinu rublja da se pere.
Djeca se izvlače iz kreveta, nervozni su, ne pitaj i ne govori im ništa. Samo odgovaraj na njihova pitanja i ispunjaj zahtjeve: gdje mi je ona majica? Ja danas ne bih u školu? Spremi mi užinu? Daj mi novac za nove patike?!..
A onda čuješ njega, kašljuca u kupatilu i usput viče: “Jeli gotova kava?“ Ulivaš mu kavu, s jednom kockom šećera, promiješaš, staviš pepeljaru na stol, nasmiješ se za dobro jutro, da ne primijeti kako si već umorna.
Ekipa se razilazi i tvoje uši uživaju u blaženom miru i tišini, koja zavlada kućom, nakon jutarnje torture.
Muž na posao, djeca u školu, a za tebe kažu, sve četiri u zrak i uživa, kad joj je Bog dao.
Mašina je već oprala, vadiš rublje, razgrćeš ga za sušenje, stavljaš drugi prati. U međuvremenu čistiš i sklanjaš gril, koji je sinoć ostao ispred kuće nakon grilanja.
Vidim, noćas puhalo i prevrnulo kantu za smeće, koje skupljaš i vraćaš na mjesto. Očistiš oko kuće, počistiš po kući. Stavljaš čiste ručnike, razgrćeš drugu mašinu rublja, stavljaš treću.
Pripremaš ručak i dok se kuha, usput peglaš jer je ono prvo rublje već suho.
Već spadaš s nogu, ali moraš ući i u svinjac, odnosno dječje sobe. Po tko zna koji put se pitaš na koga su tvoja djeca tako neredna i zar tvoja prodika nije urodila bas nikakvim plodom.
Nisi pospremila ni dječje sobe, ekipa već pristiže i svi su, naravno, gladni . Ručaju i idu svi malo prileći. Ulazi starija susjeda u kuću: „Faljen Isus, jeste li ručali, šta se radi? Je si se umorio?“, pita mog muža. „Dašta sam!“ „A znam, jesi sigurno, aj ti odmori malo, da na poslu ništa ne radiš nego sidiš osam sati, umorio bi se. A jesi ti danas sta radila“?
„Ma prala sam, čistila po kući, peglala…“, nabrajam.
A đava ti taki poso, ništa ti to nije, radila, ne radila isto ti je uvik…“ A dobro, onda nisam eto ništa radila, gunđam sebi u bradu.
„Pošla sam na njivu, idem ja, samo sam ušla vidit šta radite, nisam bila od jutros, pa…“
Ti nastaviš sklanjat sude od ručka, ponovo sklanjaš obuću s hodnika, raznosiš njihove stvari po sobama, koje su ostavili svuda po kuci. Peglaš ostatak rublja. Uf, samo da se ne nakupi, jer sutra mijenjam posteljinu, bit će previše odjednom.
Tišina vlada u kući, svi odmaraju. Koristiš priliku popiti popodnevnu kavu u miru. Taman si počela pit, kad čuješ:“Je li to gotova kava,naspi i meni“.
Upravi zazvoni telefon, dragi se javlja: „E,e.. bok! Dašta sam nego se umorio! Nisi me probudila, taman sam se ustao. Je, je,u kući je. A šta će radit – ništa! Eno je sjedi i pije kavu, njoj je Bog providio!
Jedan sasvim običan dan u životu jedne „nezaposlene“ žene i majke. Onaj od dana bez nekih termina između, bez da nekom nešto pomogne, bez odlaska u kupovinu, rada u vrtu… onako, obični dan, kad „ništa“ ne radi!
ON, muž ustane,uđe u kupatilo, kad se sredi sjedne za gotovu kavu, pita gdje su njegove stvari…Ni nakon 20 godina zajedničkog života, on još uvijek ne zna gdje stoje njegove stvari. Iako gleda u njih,ne vidi ih!
Odlazi na posao, vraća se, odmara se, odlazi na piće s ekipom, vraća se, leži na kauču, premješta se u krevet.
On je umoran, On je radio, On hrani obitelj, On je glava obitelji. On je muž i otac !
Ma koliko vi radile, nikad niste umorne kao on. Nikad vaš posao nije vrijedan kao njegov.
Zato, ne nervirajte se! Nekad davno nas žene je zeznula jedna žena. A ne, nije Eva, nije ni sritna Eva svemu kriva. Istina, uzela nam je život u raju iz ruku, ali jedna druga se svojom jezičinom potrudila dodatno nam život zagorčati!
Ne znam kako se zove, nije ni važno, ionako je ne pamtimo po dobru.
Naime, sljedeća prispodoba, predaja, legenda, kazuje što je to ona učinila nama ženama.
Hodajući zemljom, jedne prigode uđe Isus u jednu kuću, te u njoj zateče ženu koja je tkala tepih-ćilim. Pozdravi je i počne gledati što to ona radi. A tkala je tako da je svako provlačenje čunjka ili raščića (na kojima je namotana vuna) kroz osnovu, rezala vunu. Zaveže čvor, provuče vunu, te opet odreže i napravi čvor. I tako svako provlačenje, što je bio spor i mučan posao.
Isus joj veli: “Dobra ženo, zašto svaki put režeš vunu i na svaki kraj vežeš čvor? Brže i bolje ćeš tkati, ako vunu samo vraćaš nećeš imati te čvorove na rubovima ćilima i sve će izgledati puno ljepše.
Pokuša ona kako joj je Isus savjetovao i vidi koliko je to brže, ljepše i lakše.
Zahvali mu se sva sretna što joj je pokazao, te nastavi tkati brže, lakše i ljepše!
Hodajući dalje naiđe Isus na čovjeka-muškarca, koji je orao njivu. Orao je tako da je svaki put izorao brazdu niz njivu, a uz njivu se samo vraćao (bez oranja), te opet orao brazdu niz njivu.
Upita ga Isus: “Zašto oreš tako, zašto ne oreš brazdu niz njivu, a isto tako, s drugog kraja njive. brazdu uz njivu?
Brže ćeš uzorati, a manje ćeš se umoriti!“
Pokuša čovjek orati kako mu je Isus savjetovao i sam se uvjeri koliko je tako za njega bolje, brže, lakše i ljepše.
Sljedeće godine posjeti Isus ove ljude da vidi rade li kako im je on pokazao.
Uđe u kuću gdje je žena tkala i vidi da tka kako joj je on pokazao.
Pozdravi je i reče: „Vidim, dobra ženo, neke druge žene tkaju, a stalno rezu vunu i vežu čvorove na rubovima, tvoje tkanje je puno ljepše, tko ti to pokaza i tko te nauci tako tkati?“
“Tko će mi pokazati? Ja sama sebi, nisam glupa ko one!“,odgovori mu žena.
Na to Isus iziđe iz kuće i reče: „E, ženo, ženo,cijeli život ćeš raditi, a nikad tvoj posao neće imati kraja, niti će ti biti priznato, kao što ni ti ne priznaješ drugima njihove zasluge!“
Kad je došao do čovjeka, koji je orao kako mu je on pokazao, priupita ga: „Tko te nauči tako orati,vidim drugi se muče orući samo niz njivu, a ti oreš na obadvije strane? Gdje si to naučio?“
“Prošle godine naišao neki čovjek i pokazao mi da ovako orem. Spasio me,Bog ga blagoslovio. Od tada orem brže, a manje se umorim“.
Isus se nasmiješi, blagoslovi čovjeka i njegov rad, koji će uvijek biti priznat, kao što i on drugima priznaje njihove zasluge.
Od tada,do dana današnjeg, žene “ništa” ne rade i njihov posao je bezvrijedan, a muški je vrijedan i vidljiv!
www.tomislavnews.com/ Danica
