TG Kultura/Zabava

PROF. IVAN BAKOVIĆ o knjizi “Pisme i pisma”: Duvanjska (žalosna) kronika – Ajde, di smo mi, di je Amerika!

copyright@tomislavnews.com
6.96KPregleda

Ljuba Đikić: Pisme i pisma – Aktualne guslarske pisme s Duvanjskog polja / Pisma u tuđinu i pisma u zavičaj, Tomislavgrad, 2019.
Nakon čitanja rukopisa Ljube Đikić Pisme i pisma – Aktualne guslarske pisme s Duvanjskog polja / Pisma u tuđinu i pisma u zavičaj, sama od sebe nametnula mi se asocijacija na naziv autobiografske trilogije Ivana Raosa Vječno žalosni smijeh (naziv je izveden od početnih riječi naslova triju njegovih romana: Vječno nasmijano nebo, Žalosni Gospin vrt i Smijeh izgubljenih djevojaka, boldiranje I.B.). Ne zbog sličnosti tematike ovih djela, nego zato što sintagma/naslov „vječno žalosni smijeh“ odgovara sadržaju Pisama i pisama (rekao bi zabuna zbog ikavice, no obični homografi iliti istopisnice, genitiv imenica pisme i pisma). A odgovara zato što se čitajući Pisme i pisma čitatelj mora smijati (to je pohvala autorici za fin humor i ironiju), ali se u isto vrijeme mora i žalostiti jer stvarnost (duvanjska i herceg-bosanska) opisana (realistično) u ovim tekstovima nagoni na žalostan smijeh.

PIŠE: prof. Ivan Baković

Rukopis je sastavljen od četiri dijela: „Guslarske pisme“, „Ganga“, „Pisma u tuđinu“ i „Pisma iz tuđine“. Ako se izuzme dio o gangi (desetak kartica teksta preuzetoga iz Ljubine knjige Ljubi dragi ne žali me mladu /etnografski zapisi – ljubavni običaji, pjesme i igre duvanjskog kraja, Duvno – Tomislavgrad, 1989./), ostali dijelovi ove knjige („Guslarske pisme“, „Pisma u tuđinu“ i „Pisma iz tuđine“) su monološke ispovijesti ispjevane (pjesme) i ispričane/ispripovjedane/ispis(m)ane (pisma – može li pismo biti ispričano/ispripovijedano?; tzv. epistolarna forma, epistola, poslanica…) u prvom licu i u stilu su usmenoga narodnoga kazivanja.
xxx
„Guslarske pisme“ nisu junačke epske pjesme, iako su ispjevane po svim pravilima stvaranja takve vrste pjesama (deseterac, rima, ustaljene forme…), nego su u ispovjednoj formi „jadikovke“ dvojice likova iz duvanjskoga kraja – Frane priko strane (dika iz Gornjeg Brišnika) i Stare Lole sela Mrkodola. Tematski krug ovih pjesama je duvanjska (i šira) stvarnost, a ta stvarnost je sve samo nije razlog za zadovoljstvo, i nju takvu, stvarnost, autorica kroz dvojicu „pjevača“ podastire čitateljima.
Prazni se duvanjska kotlina pa tako Stara Lola veli: Jer ja plaćam te račune razne / Cilom selu za sve kuće prazne („Za taj poso ne triba mu škola“); Po brdima nema više stada, / Samo babe i dikoja mlada („Nema više Frane priko strane“); Naša dica sad su u tuđini (…) / Sinovi nam i ratnici bili, / Rodnu grudu životom branili, / u ratu su mnogi izginuli. / A koji su srićom priživili / po bilom se svitu razmilili („Nedilja je, snig pomalo pada“)
Knjiga je ovo s izrazito jakom socijalnom dimenzijom, autorica umješno ukazuje na ono što nas muči i otvoreno progovara o onom o čem pozvaniji (i prozvani) šute: Pa kad neko ovde poso nađe, / za par dana nemila ga snađe. / Ne da gazda što radnik zaradi, / sa mukom se radnikovom sladi. / Bahati su, koriste čovika, / Kao da će njijova do vika. / Politika ne vidi rješnje, / Nego stvara još veće probleme („Nedilja je, snig pomalo pada“). Pa se onda, kao vapaj, izvije s gusala stih: Trese potres, trese politika, / A jadni se narod već navika. / Glavešine pokradoše pare, / A narodu osta samo jare („Trese potres, trese politika…“). Odgovor na nehtijenje vlasti i nepravdu prvo je sarkazam: Izbori se selom uzvucali („O izborim drugog listopada“), a nakon toga prkos: Želja mi se ispunila nije / Pa od muke dovatim rakije. / Skinem gusle što vise na klinu / Pa državi psujem majku, strinu („A u njega životna je škola“). Nakon svega ogorčenost: Željni dice, željni unučadi / Sve što može u tuđini radi („A u njega životna je škola“) i autoironija: Što ostašmo malo smo otišli, / Što odoše sebi nisu došli („Kad se počnu vrtit vjetrenjače“). Nepravo bi bilo ne spomenuti i humor koji autorica vješto komponira u pjesme: Da je Vranjka s menom poći tila, (…) / U Topale stigli bez po muke / U Topalim triput je opalim / A što grišim Bože mi oprosti / Vaš se Frano sitio mladosti („Sritan Božić i svi sveti dani“).
Da su ove pjesme umješne i uspješne najbolje govori to što su ih duvanjski guslari prihvatili kao narodne i pjevaju ih uz gusle. Naravno, kad se književno djelo poopći i „ponarodi“ onda je autor/ica na dobitku (jer je djelo prihvaćeno i prenosi se dalje) i na gubitku (autor/ica „pada“ u drugi plan i najčešće se ne zna da je on/a to napisao/la). Ova knjiga je donekle i ispravljanje nepravde – neka ostane zapisano tko je autor tih pjesama.
xxx
Većina onoga što je rečeno za „Guslarske pisme“ može se primijeniti i na „Pisma u tuđinu“ i „Pisma iz tuđine“ (kojih je puno manje nego pisama u tuđinu). Ispovjedna, monološka forma pisana u prvom licu (a kako bi se pismo inače pisalo!?), tematski krug duvanjski. Pisma su pisana iz očišta jedne Anđe, koja prebiva na Duvanjskom polju, upućena Mari (Mary) tamo negdi u bilom svitu. Sva pisma piše Anđa osim dva: „Ružino pismo u Njemačku“ i „Ne radim, samo držim otvoreno“ te tri pisma u dijelu „Pisma iz tuđine“.
U pismima dolazi do izražaja pripovijedački dar Ljube Đikić i njezin novinarski stil, kratkih i jasnih rečenica. Posebnu draž ovim pismima daje autoričin smisao za humor, ironiju, autoironiju i sarkazam (a što je već spomenuto uz pjesme): „…kada smo pišice, u ranu zoru, grabile priko polja na zavit. I stalno molile samo nama znane molitvice. Da nam Bog i Srce Isusovo dadnu udati se za… e, pa ne bih sad spominjala imena, jer kad danas vidim kakve su i na što sliče te naše prve simpatije, onda zahvaljujem Bogu i svetom Ivi što nam te molitve nisu uslišili!“ („Lipe naše svetkovine lipanjske“); „…mi smo se morale čuvat kad je bila navala, sad kad se ne trebamo čuvat – i nije neka gužva!“ („O tečaju za brak, ljetnim svadbama, gastarbajterima, iseljavanju, turizmu…“).
U ovakvu društvu kakvo je ovovremeno u kojem „živimo“ može se samo poput Lole sela Mrkodola: Skinem gusle što vise na klinu / Pa državi psujem majku, strinu, ili poput Anđe okrenuti sve na šalu: „…vladu imamo i nemamo, kao i premijera i ministre. Neki kažu da je pala, ali meni se čini da su se tek malo pridigli! Inače ih plaćamo samo za ležarinu, pa mi čudno da netko može past kad leži („Je pala nam Vlada, i što sada?!“).
Što god su naši političari zatrovali svojim djelovanjem (a što nisu) to je Anđa (autorica) popratila svojim britkim komentima, pa se odluka za formu pisama pokazala odličnim okvirom ovoj namjeni. Bilo da se radi o komentaru političkoga trenutka: „…uz prostitutke, sada kod nas i političari rade u ilegali, a radnici po bijelom danu rade na crno, a umirovljenicima mirovine nisu dovoljne ni za kruh crni?! („Vran planina za nebesa veže“); ili o glibu u koji tonu privatne škole (od najnižih do najviših): „Tebi sam kupila tri, pa si ti sada diplomirana ekonomistica, menadžerica i stilistkinja. (…) Zato sam i onom tvomu kupila diplomu kineziologije, to ti je ono za tjelesno, a koliko je on trčao za tobom obranio bi doktorat pred deset ispitnih komisija („Božićni popust na diplome“).
U pisma su zgodno uklopljeni i usmeni oblici (poslovice, šale, priče) duvanjskoga kraja, poput priče o umirovljeniku koji je na prosjakinjin vapaj može li joj ikako pomoći odgovorio: „Mogu ti samo pričuvat dite dok ti obletiš po gradu“. Ne, nije ovdje riječ o škrtosti (Duvnjaci nikad nisu bili takvi), nego o egzistencijalnom problemu mirovine od koje se ne može „otkinuti“ ni toliko da se dadne prodjakinji. Ili ona Antišina da: „više vitamina ima u kutiji crvenog Malbora, nego u deset kila crvene rajčice s tržnice“.
xxx
„Pisme i pisma“ su svakako knjiga koja će privući čitateljstvo ne samo duvanjskoga kraja, teme i način njihova iznošenja su prijemčivi svakom pravdoljubivom ovovremenom čovjeku koji se grozi razine političke kulture koja nam je nametnuta, grabeža, lupeštva, nepotizma, klijentizma, srozavanja svih moralnih načela, iseljavanja, potpune nebrige za opće dobro i devastacije svake vrste.
Kao posebnu vrijednost ove knjige vrijedi istaknuti uporabu šćakavske ikavice i duvanjskih lokalizama koji pomalo odlaze u pasivni leksik: potaćiti, nadoprđivati, razoputiti, zanepodati obliguzan, vrag te potento, šćediti, ognjišće…

www.tomislavnews.com/Ivan Baković