Na predstavljanju u Tomislavgradu zbirke pjesama “Siguran grm” autora Mije Tokića, jedan od predstavljača bio je i prof. Ivan Sivrić, predsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne. Evo što je tom prigodom kazao o poeziji Mije Tokića:
Profesor Ivan Sivrić
-Na natječaju Fondacije za izdavaštvo F BiH nagrađena je zirka pjesama Siguran grm. Autor je Mijo Tokić iz Tomislavgrada, profesor, političar, pjesnik i kulturni pregalac. Natječaj je bio anoniman, a autor nije iz nekog eminentnog kulturalnog središta pa je to svojevrsno jamstvo da se nisu koristile književne i druge veze za dobivanje nagrade. Nakladnik iz Tešnja, ponudio je najbolje uvjete za tisak te je na javnom pozivu osvojio pravo tiskanja nagrađenih naslova. Usput, nije nevažna napomena kako se radi o knjizi poezije, a Fondacija trpi prilične pritiske nakladnika da ne nagrađuje knjige pjesama, jer se one navodno slabije prodaju te Povjerenstvo koje procjenjuje vrijednost ponuđenih naslova preferira prozu, odnosno romane. Zato se na natječaju odaberu najviše četiri pjesničke zbirke, a ostalo su romani (od 10 do 15 naslova). Nema među nagrađenima ni drama iako se uzimaju u obzir djela samo iz tri književna roda (poetika, epika i drama). Tako diktira današnja ekonomska agenda, nažalost, ne obraćajući preveć pozornost na kvalitetu prispjelih radova. Tako one knjige poezije koje su se dokopale nagrade imaju onu kvalitetu kojom su uspjele prebroditi muke ekonomske ponude i potražnje. To ne pobuđuje pjesnicima nadu u bolje sutra!
Govor o knjizi pak, mora imati određene zakonitosti. Naime, govor o knjizi je dio njezina života koji se oslanja na promidžbu, jer knjiga kako tako treba doći do čitatelja. Za čitatelje se i piše, ali taj cilj će se postići istom kad to odobri kritika, recenzenti, povjerenstva, kritičari itd. I svi oni smatraju da imaju ekskluzivno pravo vrjednovati i propisivati književnicima kako i o čemu trebaju pisati. To odmah u samom početku nije pošteno. Zašto? Jednostavno zbog činjenice da kritika može doći istom poslije napisane knjige, a uvijek se želi predstaviti kao da prethodi stvaranju novoga djela. Nisam baš siguran da je vrjednija loša knjiga od dobre kritike (iako me dosta razloga navodi na takav zaključak) i to malo tko prihvaća, ali često, umjesto da se čitaju knjige, sud o njima se donosi na temelju kritike o njima.
Pokušajmo malo zagrebati ispod površine ove pojave. Dakle, kad je riječ o poeziji, onda je bjelodano kako ona i kritika ne stanuju u istoj ravni. Najprije, prema motivima, temama i idejama. Početni agens pjesnika je njegova inspiracija, duhovni aspekt, a kritičarev je odnos racionalan ili intelektualan. Pjesnik, nikada iz čista mira ne kaže, idem sjesti i napisat ću pjesmu, odnosno, pripovijetku, esej, roman… Predmet njegova doživljaja/interesa je svijet, čovjek, život, smrt i tako redom, on doduše mora zadovoljiti i intelektualni aspekt, a predmet kritike je samo djelo, tumačenje, njegova izvedba, rezultat, posljedice itd. i gotovo nikada ne dosegne ono duhovno što zapravo poeziju čini onom što ona jest. Kritičar hotimice sjeda za stol i piše po zadatku, po narudžbi, i vrlo rijetko po unutrašnjem porivu. Pjesnik stvara, kritika prežvakava. Što je tu važno? Važno bi dakako, bilo shvatiti kako kritika inače postoji kao pomoćna djelatnost koja bi trebala pripomoći da djelo dođe do čitatelja, da mu ga približi, razumije, interpretira i prihvati kao vrjednotu kojom će on obogatiti svoje biće. Ovom se prilikom valja podsjetiti na staru kategorizaciju pisaca: skriptori (prepisivači), kompilatori (kradljivci tuđih tekstova), komentatori ( tumači tuđih tekstova) i auktori (istinski stvaratelji). Jasno je i razgovjetno kako pjesnici spadaju u auktore. K tome dodajmo kako poesis (stvaranje) jest u korijenu samoga naziva poezije koja naravno, znači stvaranje, i podrazumijeva auktora.
Tako i moj govor o knjizi Mije Tokića ima sva ona ograničenja koja prate svaku kritiku. A moja malenkost je kažu po vokaciji književni kritičar. Zato se ispričavam Miji Tokiću što se usuđujem s racionalnoga temelja bilo što reći o samoj knjizi. Jer knjiga govori sama za sebe onima koji je mogu i trebaju razumjeti i prihvatiti. Osobno bih najviše volio o ovoj knjizi govoriti njezinim jezikom. To nije lako, ali ću ipak pokušati. No prije toga valja se prisjetiti kako su pjesme u svom značenju, dakle književna djela manjeg opsega kojima je osnova izražavanje, skladno rabljenje glasova i ritmova te bogatstva slika; književna tvorevina u stihovima. Također je pjesma niz riječi viših i nižih tonova različita trajanja koji su složenih u melodijsku cjelinu, čak i skladno povezanih životinjskih glasova (ptica, cvrčaka) ili pak niz ugodnih tonova ili šumova. Kolokvijalno, pjesma znači nešto odlično, kao pjesma! Sva ova značenja treba obuhvatiti „književna“ pjesma. Otuda bi moralo biti jasno kako je „pisanje“ pjesama „ozbiljan posao“, koji se dohvaća darovitošću i priličnom mukom i to mora biti umjetnost da bi dosljedno odgovorilo svome karakteru.
Napomenuo bih još da pjesme treba čitati naglas, i kad smo sami i inače. Jer se čitanjem u sebi ne će dovoljno osjetiti ni prepoznati njezino bilo, ritam, slikovitost, zvučnost. Čak treba obratiti pozornost i na arhitekturu pjesme. Treba čitati polako, tako da se čuje svaki glas, da svaka riječ bude jasna, smisao bude razgovijetan i doživljaj bude potpun u mjeri koliko nas pjesma na to potiče. Možete biti zadovoljni što ste pročitali, osjećati se ispunjeno, ali se ne ćete zabavljati, jer poezija nije puka zabava. Kako u pisanju tako i u čitanju. Morate imati u sebi matricu za poeziju i onda će se stvari posložiti, kako se ono kaže, ljepota je u oku.
U čitanju pjesama Mije Tokića treba obratiti pozornost na vodeće motive, ključne pojmove i svrhovite poruke. Pokušajte to sami pronaći prema vlastitoj recepciji. Bit će vam zanimljivo i korisno. Osobno sam pokušao u pjesmama ove knjige pronaći „udarne“ riječi i načiniti jednu pjesmu kojom bih Siguran grm sažeo jezikom autora u jednu cjelinu. Nadam se da se autor ne će ljutiti, ali nisam odolio, računajući da je bolje govoriti o knjizi njezinim riječima pa makar i pogriješio narušavajući njezin osnovni identitet, nego teoretizirati o primijenjenim književnim priborima, refleksijama, asocijacijama i dobivenim učincima. Svu sam knjigu zaključao u tri pjesme (Dodatke nisam uspio uvrstiti).
Dakle:
OVO JE MOJ KAM
Nisam došao da diram u vaš mir
Ovdje u ledini
Samo zemlja zna
Ne urezah ime
U ovaj kam
Prolazi vrijeme
Hvataj se u kolo
Uvijek neka vojna
Branit ću se štitom
I oklopom
Život je razbojište
I smrt i život
Ubija
Ovdje vas je zatekla
Smrt
Duh mu junački …
Nisu mogli zatočiti
Jezik sve pamti
I planine i polja
I voda
U njima naši mrtvi
Žive.
PRIČE O PEPELU I FENIKSU
U ovom labirintu svaki putokaz je dragocjen
Zar priča nije već ispričana
Priča je čudno tkanje…
Riječi su tek pređa
Gdje je raslo i cvalo
Opet će
Gospodari života i smrti
Mogu nas ubiti.
KAD ODE ČOVJEK
Kad ode čovjek
Kad ode čovjek
Kad ode čovjek
Da nam oči i duša ne boluju
(Čemu služe prazne oči)
SIGURAN GRM
Ako šutim
Ne znači da ne govorim
Skupilo se u grudima
I šutim
Poslušaj moju šutnju
Riječi su nevješte sluškinje
Govora
Ne da se ušutkati šutnja
Preselii u pjesmu
Šuti
I traje
A Čovjek …
Razdrljen u šutnji
Zemlja je zlom zatrovana
Dubinom, zlom krvi kojom je zadana?
Rijeka života
Čitav život čitav život ulažeš u život
A Sunce visoko iznad
Brat svemu što jest
Kako izdržati na zemlji
Gle ove ruke …
Možeš im vjerovati
U krilu matere zemlje
Sve što je Bog stvorio bilo je dobro
Zemlja te rodi…
Zemlja te kruhom hrani
Samo na krilima ljubavi
Najljepši dio neba
Kao da je sve na svom mjestu
Kako da te ne zovem
Ko laste za suncem
Da smo braća
Tapiju za ovo polje
Ne ovjerava sila
Već vjernost
Od prve brazde do otave
Zemljo hrvatska
To je nekad bio i tvoj grad
Što je život
Ako nije vrijedan umiranja
Nema sretnog sužnja
Ni zlatnih uza
Kako smo opstali Gospode
Kad su nam ruke još uvijek čiste
Ko suze
I srce nevino bezazleno
Ko rosa
Ko prvi poljubac.
Vama hvala na strpljenju, a autoru čestitam.
( S predstavljanja (25. svibnja, 2019.) zbirke pjesama “Siguran grm”, autora Mije Tokića)
www.tomislavnews.com
