Daleke, 1985. godina. Ljuba Đikić objavila je svoju prvu zbirku poezije “Tajna”. Potom je uslijedila i “Druga tajna” – pa napokon i brojni pjesnički tekstovi uvrštavani u zajednička izdanja (antologije, zbornike, panorame, izbore).
Ipak, puno je više kreativne spisateljske energije ulagala u svoje publicističke tekstove, etnografske studije, priče i druge proze – po kojim je znana široku čitateljskom krugu (posebice onim koji redovito prate digitalne medije, književne i kulturne portale).
No, tko se jednom primi poezije – ostaje do kraja njezin “zarobljenik”. Što upravo potvrđuje i ovaj izbor pjesama nastajalih u duljem razdoblju, koje je autorica okupila pod naslovom “Nesanica”. Gotovo stotinu pjesama s raznovrsnim motivsko-sadržinskim usmjerenjima.
Ima i “čiste” lirike jarkih osjećanja, uobličene u ljubavne i ispovjedno-refleksivne pjesme, ima također ambijentalno, zavičajno ili kulturno-povijesno motiviranih domoljubnih pjesama, pa potom deskriptivnih i uopće – bogatstvu i snazi prirode okrenutih i posvećenih tekstova. Napokon, i one vrste angažiranih, humanistički produhovljenih i kritički nabrušenih spram devijacija i slabosti još neosviještena čovječanstva (protiv ratova, mržnje, uništavanja svijeta oko nas).
Ljuba Đikić je rijetko plemenita, emocionalno jako kapacitirana, empatijski čovjeku okrenuta i produhovljena kreativna osobnost. Ljubin profesionalni background u tome ima duboka udjela (u novinarskoj karijeri bila je u prigodi vidjeti, puno toga iskusiti, pa i dublje razumjeti) – ali dakako kao i osebujnu senzibilnu i višestranu nadarenost jedne istinske spisateljice. Prebogato životno iskustvo u zrelim pjesničkim očitovanjima oglašava se na zatamnjenim frekvencijama sjete, tuge, žala zbog patnji, tereta i tragizma življenja – ali to ni na koji način ne može prekriti, niti ustranu odgurati, nadu, vjeru i optimizam duha posvećena izvornim i neprolaznim vrijednostima života.
Lirska prosijanja dozivaju i ono proživljeno i ono nadolazeće vrijeme, zbijajući zapravo najdragocjenije sadržaje života u onaj jedan trenutak – na koji smo oduvijek i zauvijek svedeni i osuđeni. U koji smo zatvoreni ili zagnjureni, kako to već isijava iz posljednjih stihova pjesme “Zvjezdana noć na obali Buškog jezera”:
“Na tvome vratu osvanuše rezbarije mojih usana
Oko moga vrata niske bijelih bisera“
Duhovne sadržaje i proplamsaje duše zapućene i preko svih granica što su nam postavljene u ovom materijalnom svijetu Đikićeva sabija u molitveni bruj stihova okrenutih Bogu (kao primjerice u pjesmi „Večernja molitva na Veliku subotu“) – koji apostrofiraju te izvorišne vrijednosti morala, ljudskosti i života uopće, kojih ne prestaje biti posvećenikom i kad se moli Bogu, i kad oštro kritizira povijesno-socijalnu stvarnost u onim drugačijim, angažiranim pjesmama. Tako, primjerice, jarkim tonom ironije, očajanja i nezadovoljstva krizom ovoga svijeta i ljudstva u njemu progovara o teretima svakodnevice u pjesmi „Odlaze moje ljubavi, prijatelji i poznanici“:
„U Božje planove zli ljudi zemaljski svoje prste upliću
Razdvajaju mile od dragih dok sebi blago svrću.
Besramno lažu i kradu, ubijaju nadu u pravedan svijet“
Jezik je ovo koji je svakome suvremeniku itekako razumljiv. Naša autorica ne libi se i najgorče istine na posve jasan i nedvojben način uobličiti u iskaze – koji imaju i društveno-kritički naboj, ali i nespornu umjetničku vrijednost. Koliko god, međutim, ugroza ljudskom opstanku izbijala sa sviju strana svakodnevna našeg življenja – pjesnikinja ne zaboravlja i ne zameće dušu, neuprljanu svjetovnim grabežima i suverenu pače i pred prijetnjom smrti; evo kako to izgleda u završetku pjesme po kojoj je i cijela knjiga dobila naslov:
„I dok me za ruku vodi gospođa Nesanica
Kroz slućenu daljinu i noćnu tišinu
Dopire treperenje gitare zarđalih žica
I smijeh razuzdane mladosti odjekuje
Taj smijeh mi mirnu dušu razdire
Smije se i moja gospođa Nesanica
I dugim prstima sklanja mi kosu s lica
Nježno mi otvara jedno pa drugo oko
I uspomene izvlači ispod dugih trepavica“
Koliko god gorčine izlijevale iz nas te istine ljudske opstojnosti, ovdje i sada, danas i jučer, blaga svjetlost vječite neprolazne Ljubavi potapa ih u prekrasne lirske arabeske i neprolazne figurine Ljepote (što ih je pokojna Ljubica Ostojić, naša pjesnikinja i dramaturginja, u jednoj svojoj knjizi nazvala amorettima od pijeska). Upravo je to primjeren naziv za te lirske kondenzacije Đikićkine – koje u arheologiji duše ovoga podneblja i našeg čovjeka ostaju zauvijek kao najdragocjeniji artefakti.
Otud i iskrena, od sveg srca i moja preporuka svim ljubiteljima poezije za čitanje ove nove zbirke Đikićkine poezije kao svojevrsna kruna njezina pjesničkog i književnog posvećenja (u čijim smo plodovima i do sada uzimali udjela kao čitatelji i kao ljubitelji njezina pera).
Jer, Ljuba Đikić misli i živi univerzalno, a piše svevažeće. Možda Ljubav koju autorica pregrštima biranih riječi osjeća i potom ih daruje čitateljima, na prvu izgleda – srčika je silnih duhovnih misli sv. Franje Saleškog (Misli, sv. Franjo Saleški, Verbum, Split, 2013.) svela svojim pjesničkim izrazom na „svoje i utemeljeno“.
„ Sve što činiš iz ljubavi
Jest ljubav.
A mjera ljubavi?
To je ljubav bez mjere.“
(Misli, sv. Franjo Saleški, Verbum, Split, 2013., str. 5.)
Piše: Nada Đerek
www.tomislavnews.com
NAPOMENA: Knjiga se može nabaviti u knjižarama “Aniv” i “Naša ognjišta” u Tomislavgradu, u trgovini “Marino” na kolodvoru, u PC “Prodex” i “Duvanjskoj kući” u KIC-u Tomislavgrad.
