Bilo je lijepo biti profesor 
Moj radni vijek je završio, a kad će životni, upisano je u dlan Božje ruke. Toga 17. veljače školsko zvono posljednji je put označilo kraj moga sata i posljednje lekcije. Završila sam s uvodom u barok, u sitnozrnasti biser, kako prevode tu riječ. Kao da je to znakovito. Bar se tako nadam. Nadam se da je posijano sjeme biserne prašine uhvatilo korijenje u srcima generacija mojih učenika, a i ove generacije koju sam ostavila na pola puta. Bilo bi bezbolnije da sam završila s krajem obrazovnog razdoblja. Ovako je bilo s puno emocija i s moje i s njihove strane. Možda je ipak tako bolje. Moji su me učenici ispratili sa suzama, cvijećem i pljeskom. Valjda sam im nešto značila. Naravno, suze su brzo presahnule, žal rastanka sa starom profesoricom prometnuo se u radost sastanka s novim, mladim snagama koje donose dah svježine, mladenačkog poleta i strpljivosti koju sam ja i mi ovih generacija gubili godinama radeći u školi s mladima.
Tražio je ovaj posao puno živaca , ali imao je i svojih čari. Kao da nas je ta mladost vezala uza se i držala u uvjerenju da smo im generacijski bliski i da zaboravimo da starimo. Tražio je i puno znanja i snalažljivosti u prenošenju tog znanja učenicima, a da im ne budemo beskrajno dosadni. Bilo je pravo umijeće pronaći način kako uvesti učenike u zanosni svijet poezije i književnosti uopće kad im je svijet oko njih pružao puno drukčije i primamljivije sadržaje. Nadam se da sam uspjela uvesti bar neke. Ovdje u zbornici Marina je potvrda mog uspjeha. Ona ide mojim stopama. Valjda joj to nije hendikep. A izvan ove škole brojni su moji i naši učenici i učitelji i profesori i doktori i farmaceuti i inženjeri i svećenici i radnici, a iznad svega, ljudi. Upravo je u tomu veličina našega poziva, obrazovati i odgajati.
Vama, moje kolege, želim da nastavite sijati sjeme na prosvjetnoj njivi. I nikad ne zaboravite, vi ste profesori i vama je povjerena velika zadaća, činiti stupove našega naroda i društva. Netko pametan je rekao, ako želiš uništiti jedan narod, uništi mu školstvo. Ne dopustite da se to dogodi.
I završit ću parafrazirajući Društvo mrtvih pjesnika: A Bog će i dalje izdaleka dobrodušno gledati na blage i prave učitelje.
Prof. Zdenka Zrno
Gimnazija Marka Marulića Tomislavgrad
www.tomislavnews.com
